ARHIVA

 

 

 

 

 

 


uvodna reč

U poslednjem broju Letopisa Matice srpske može se pročitati zanimljiva opaska Mihajla Pantića povodom kritike savremene poezije, u kojoj profesor kaže: „Savremena srpska kritika, u svim vidovima, od akademske do tekuće (studije, monografije, panorame, antologije, časopisi, novine, elektronski mediji), uspeva, na sreću, da isprati i vrednuje gotovo celokupnu relevantnu produkciju“.

Mora da je ta relevantna produkcija neka probrana kada je naša kritika tako srećna da uspeva da je isprati i vrednuje. Upravo mi dva poslednja glagola nikako ne ulaze u glavu. Pitam se koliko treba ne čitati današnje časopise i biti zaslepljen da bi se savremena srpska kritika ovako ocenjivala.

Današnja kritika je oprezna i drugarska, palanačka i pritvorna. Ona se cenzuriše i moderira. Oćuti ono što priča po kafanama, poručujući nam da je to jedino mesto gde se može čuti relevantan sud i da, naravno, nije umesno da postane javan. Kritiku je takva uljudnost upropastila.

Od kraja devedesetih godina, kad su nestali redovni književni časopisi, kritičari su se povukli i presvukli u članove žirija. Reklame svojih prijatelja objavljuju po časopisima i nazivaju ih kritikama. Novine više ne plaćaju kritiku poezije, što je savršeno tle za prikazivače-vojnike. Redakcije listova poručuju: „O svom trošku se bavite kritikom, poezija više nikog ne interesuje. Ionako se tu radi samo o sujetama i proizvodnji polja moći. Izvolite, elitice (u množini), moć je besplatna.“

Pesnička knjiga više ne postoji za sebe. Postoji samo pesnik kao takav, njegovo ime, prezime, ponekad i srednje slovo. Ako se afirmisao devedesetih, i ako je bio korektan, on se više ne ocenjuje, toga je prekim sudom oslobođen, postao je nedodirljiv i bogomdan. Zavisno od miljea koji ga okružuje, on se objavljuje, odnosno ne objavljuje, on se nagrađuje, odnosno ne nagrađuje. S nagradama je slično kao i s „kritikama“. U oba polja vlada nepotistički princip uzvratnog dativa on meni a ja njemu.

Stanje današnje kritike je u stvari ovakvo: pesnike nema ko da isprati i vrednuje, ali ima ko, i to iz koliko hoćeš fondova, da ih nagradi. To ne znači „vrednuje“.

To se vidi i po tome što nema kritike koja je intonirana negativno ili bar polemički, sem kad je  upućena oponentskim političkim taborima i ličnim neprijateljima. Strategije opanjkavanja su nešto drugačije nego osamdesetih ili recimo pedesetih. Danas se neka knjiga najefikasnije diskredituje tako što se ne pročita. I sledstveno tome, tako što se o njoj ne piše. Ako postoji odbojnost prema određenom autoru u nekoj od malobrojnih redakcija, može on da napiše kakvu god hoće knjigu, neće dobiti prikaz, pa ni negativan. Jer prikaz je reklama, skretanje pažnje. A to se nepoželjnom autoru ne želi. Ignorisanje je najbolji napad. Današnji Ždanovi imaju svoj Index librorum prohibitorum.

Upadljivo je da u istom tekstu Pantić ne spominje nijedno od imena koja preovlađuju na stranicama Agona. Sem pri kraju dugačkog nabrajanja gde se sve što je poniklo posle 2000. naziva „mlađim pesnicima“. Do te granice, izgleda, čita, od nje do danas ignoriše. A savremenim pesnicima i dalje smatra one koji su se afirmisali šezdesetih i sedamdesetih. Verovatno zato što su još živi.

Nedavno je, sličnim stilom, Tihomir Brajović, idejni tvorac transsimbolizma, na jednoj tribini rekao „Mi još čekamo našeg Bernharda“, što bi otprilike imalo da znači: Mi JOŠ čekamo nekog beskompromisnog, nepotkupljivog kritičara društva, učmalosti, mediokriteta.

Ko ovde još čeka pisce? Ovde se čekaju nagrade. A dok se one čekaju, kritike nema, mediokritet opstaje.


Bojan Savić Ostojić

 

prevedena poezija

Tadeuš Dombrovski: Te Deum
Robert Dankan: Ahilova pesma
Uroš Prah: Obesni flert

poezija

Božidar Šujica: Pesma za Odil
Komuna iz ulice Ljube Didića 10b, Beograd
Miloš Đurđević: Neželjeni gosti i dugovi
Tanja Stupar Trifunović: Epikurov vrt

Mirjana Frau Kolarski: Puj, pike
Maja Korolija: Zato se to i zove blues, baby


o poeziji

temat: Antologija Spun Rivera

Vladimir Stojnić: Hronika palanačkog groblja
Edgar Li Masters: Izbor iz Antologije Spun Rivera
Galerija

esej

Bojan Savić Ostojić: O jednoj pesmi Milana Milišića

prikazi

Branislav Oblučar: Pjesnička parcela (Dejan Ilić: Katastar)
Bojan Savić Ostojić: Bez beza (Nenad Jovanović: Delfini)