prethodno -- I / II / III / IV / V / VI / VII -- sledeće
pismo IV /18. 08. 1917/
Gospodinu Andreu Bretonu.
18. 8. '17.
Često sam mislio da vam pišem posle vašeg pisma od 23. jula — ali nikako nisam uspevao da postignem konačan oblik izraza — i nisam ga još uvek postigao — Nakon svega smatram da je bolje da vam pišem rizikujući da u momentu improvizujem — o jednom tekstu skoro poznatom, pa čak i pomalo promišljenom. Razmišljaćemo o stvaranju kada nas zamke našeg razgovora budu odvele do niza aksioma uglavnom poznatih kao „'umor“ (izgovorite: 'umoran, jer je svejedno „humorističan“!) tema vaše predstave mi se dopada sve u svemu — Ne mislite li da bi možda bilo dobro uvesti (trenutno mi to nije naročito značajno) — prelazni tip između carinika i vašeg „modernog“ br. 1 — neku vrstu predratnog tapira1, neopterećenog prošlošću, ne sasvim oslobođenog od mnoštva raznovrsnih sujeverja, a u stvari već tako oporog od egoizma — neku vrstu gramzivog i pomalo zanesenog varvarina — Uza sve to... A opet, o čitavom TONU našeg podviga tek treba da odlučimo — Ja bih želeo da on bude suv, bez književnosti, a naročito ne u smislu „UMETNOSTI“.
Uostalom,
UMETNOST ne postoji, bez sumnje — Dakle, izlišno je pevati o njoj — pa ipak! stvaramo umetnost — jer je to prosto tako — Well — šta se tu može?
Dakle, mi ne volimo ni UMETNOST, ni umetnike (dole Apoliner) I koliko je samo TOGRAT U PRAVU ŠTO UBIJA PESNIKA! — Pritom, budući da je neophodno isprati grlo sa malo kiseline ili starog lirizma, neka to bude brzim trzajem — jer lokomotive idu brzo.
Modernost isto tako dakle postojana i ubijana iz večeri u veče — Ne znamo za Malarmea, bez mržnje — ali on je mrtav — Ali više ne poznajemo ni Apolinera, ni Koktoa – Jer — Sumnjičimo ih da se isuviše svesno bave umetnošću, da olako prepravljaju romantizam uz pomoć telefonske žice, a da ne poznaju dinamo mašine. TE Zvezde se i dalje skidaju! — to je dosadno — a onda, ne govore li ponekad preozbiljno! Čovek koji veruje, radoznao je.
ALI POŠTO SU NEKI ROĐENI KAO GALAMDŽIJE.......................................
Eh da — vidim dva načina da se sve ovo pokrene — Formiranjem ličnog utiska uz pomoć plamenog sudara retkih reči — ne često, recite — ili pak crtanjem uglova, ili kvadrata očišćenih od osećanja — trenutnih, naravno — Ostavićemo Časnost logičnom — uz obavezu da nam protivureči — kao i svi drugi.
O APSURDNI BOŽE! — jer sve je protivurečnost — zar ne? — i biće 'umoran onaj koji se još uvek ne bude prepustio skrivenom i podmuklom životu svega. — O Moj budilniče — oči — i licemeru — koji me toliko prezireš!... i biće 'umoran onaj koji bude osetio žalosnu varku univerzalnih nazovi-simbola.
— U njihovoj je prirodi da budu simbolični.
— 'Umor ne bi trebalo da stvara — Ali šta se tu može? — Priznajem malo 'UMORA LAFKADIJU — jer on ne čita i stvara samo kroz zabavna iskustva — kao što je ubistvo — i to bez satanskog lirizma — moj stari truli Bodleru!!! Naša umetnost treba da bude pomalo suva; mašinerija — štamparske prese na smrdljiva ulja — zuji — zuji — zuji... zviždi! — Reverdi — kao pojeta2 zanimljiv, a dosadan u prozi, Maks Žakob, stari moj šaljivdžijo — MARIONETE — MARIONETE — MARIONETE — želite li lepe marionete od bojenog drveta? — dva oka — ugašen plamen i kristalni kolut monokla — sa pisaćom-mašinom-hobotnicom — Više volim.
— Sve ovo vas ponekad previše razdražuje — ali odgovorite mi — Ponovo prolazim kroz Pariz prvih dana oktobra, možda bismo mogli dogovoriti neki sastanak-uvodnik — Kakva lepa buka! — Nadam se da ću vas videti u svakom slučaju.
Budite sigurni da ste mi u najboljem sećanju.
Ž. T. H.
1 U francuskom reč tapir u žargonu označava studenta Ecole normale superieure, posebno onog koga privatno podučava drugi student iz iste škole.
2 U tekstu je pohète, umesto standardnog poète; još jedan primer Vašeovog poigravanja sa morfologijom reči , i posebno grafemom/fonemom h. Pojeta (pohete) ima pogrdno značenje, označava pesnika koji ne zna za 'umor i ,,nije naučio lekciju svog doba”.
TOGRAT [...] ŠTO UBIJA PESNIKA –– Horacije Tograt (Horace Tograth), junak Apolinerove satirično-burleskne priče Ubijeni pesnik (Le poète assassiné, 1916) koji pokreće planetarni progon „parazitske rase“ pesnika; priča se završava ubistvom visokoparnog pesnika Kroniamantala.
PRIZNAJEM MALO UMORA LAFKADIJU –– Radi se svakako o junaku Židovog kratkog romana Podrumi Vatikana (Les Caves du Vatican), dendiju koji živi rukovodeći se konceptom tzv. bezinteresnog, nemotivisanog, proizvoljnog čina (acte gratuit), na osnovu kojeg će u romanu počiniti i ubistvo. Vašeova pisma na mnogim mestima o ubistvu govore, gorko i crnohumorno, kao o „zabavnom iskustvu“. Ristić primećuje kako je Vaše bio „čudna ličnost koja je ’simbolizovala sav nemir, očajanje, kontradikciju, hrabrost inteligencije’ koji su na dnu onog tajanstvenog ’novog duha’ što će Breton strasno i uzaludno hteti da upozna da odgonetne...“ i „svakako jedinstven primer u životu potvrđene nesvodljive slobode čoveka i na delu ostvarene poezije podsvesti. Lafcadio je bio na hartiji manje smela zamisao onoga što Gide zove acte gratuit no Vaché u stvarnosti.“ Vaše je uradio nekoliko studija za planirani portret Lafkadija.
prethodno -- I / II / III / IV / V / VI / VII -- sledeće