uvodna reč
U poslednjem kvartalu 2014. godine objavljena je panorama savremene srpske poezije Restart, koju je priredio Goran Lazičić a izdao Dom kulture Studentski grad. Sem što je najobimniji dosad, ovaj izbor je značajan i zato što je prvi koji je načinio kritičar. Prethodne dve knjige sličnih ambicija (Prostori i figure /2012/ & Van, tu: free /2013/) uredili su pesnici.
Za savremenu poeziju, ovaj izbor ima značaj uporediv sa svojevremenim izborom Šum Vavilona. Priređivač je napisao sigurno najrelevantniji tekst o aktuelnim kretanjima u poeziji, i ubedljivo ih suočio sa kontekstom poezije devedesetih i ranijih generacija. O značaju panorame svedoči i činjenica da su se tek posle njenog pojavljivanja stariji kritičari odvažili da se informišu o savremenim pesničkim tekstovima. Neki su u svojim prikazima ukazali na „bitne stvari“ koje je priređivač u predgovoru preskočio, a u kojima su oni uzeli učešća. Neki su sve to ocenili kao "simpatično", ističući sopstvenu neupućenost u savremene tokove, a zapravo žaleći što su sami, u toj arbitraži, preskočeni. Bilo im je, izgleda, krivo što ih neki pesnici nisu ni pitali da se afirmišu, možda bi se onda i potrudili da je upoznaju.
Sve ovo ulazi u stari jaz između "nezaobilaznog" (starog) kritičara i "neuhvatljivih" (mladih) pesnika: situacija izopštenosti i generalne potrebe za grupisanjem novih pesničkih generacija oduvek je direktna posledica neinteresovanja „arbitara“, pa je tako i danas... Ipak, ja kritičarima poručujem da bi bilo najbolje da ćutke nastave da čitaju savremenu poeziju, bez prosvetiteljske oholosti. Da se ponašaju kao arheolozi pred hrestomatijom pronađenom na buvljaku. Možda se od nečeg i oduče.Kad smo već kod buvljaka, oko Sajma knjiga svaka šuša se bavila poezijom zbog jednog falsifikata Miloja Dončića. Oni koji za poeziju inače ne haju prvi su pali na senzacionalnu vest (objavljenu u relevantnom Blicu) da je pesma „Srbija“ Oskara Daviča plagijat izmišljene pesme „Moja Sicilija“ pripisane Pavezeu. Za plagiranje je Dončić u svom Resavskom vencu optužio i autore kao što su Vasko Popa, Bora Radović, Mika Antić – i to sve na tragu nepostojećih predložaka. U odbranu osporenih pesnika, što je simptomatično, nije stalo drugo književno društvo – nego (samoinicijativno) Marjan Čakarević koji je u svom tekstu u NIN-u dokazao da je knjiga plagijata falsifikat. A onda su se u dnevnoj štampi i stručnjaci i neupućeni dali u raspravu o tome šta je plagijat a šta falsifikat, plodonosno i post festum.
S obzirom na krivotvoriteljsku prirodu ovog opuskuluma, ja se uopšte ne bih upuštao u rasprave o granicama između plagijata i pastiša: ovaj poduhvat je toliko sebe raskrinkao da nije zaslužio pruženo mesto u medijima, a kamoli upoređivanje sa postmodernističkim tretiranjem plagijata. Mučeni Miloje sigurno nije računao da će ga iko čitati, već se nadao da će ga od čitanja sačuvati protektorat urednika Tiodora Rosića. Nadam se da će se ujdurma završiti na sudu, gde će UKS-ovi prvačići uredno odgovarati za svoje izmišljotine pred naslednicima oštećenih pesnika.Međutim, kad se sve to primirilo, došao je decembar. A decembar je, kako sam u Stereorami zapisao, izgleda stvarno najsvirepiji mesec. Petnaestog decembra u Skoplju je iznenada preminuo Igor Isakovski, pesnik i osnivač časopisa Blesok, u 44. godini. Međutim – sutradan je u Šibeniku preminuo Stjepan Gulin. A dvadeset sedmog decembra u Ljubljani je umro Tomaž Šalamun.
Sve do prvih nedelja decembra intenzivno sam se dopisivao sa Šalamunom, pripremajući prepis okruglog stola posvećenog njemu, planiran za trideseti Agon. Napomenuo sam mu da ću ga spremiti za januar, jer će učesnici sigurno otezati s autorizacijama.
Šalamun mi je napisao: „Bojane, 2015. je daleko.“
Na to sam mu ja odgovorio njegovim stihovima:
„Nije daleko, ne zezaj! Upanti moje riči! A sada Metki i tebi mnogo pozdrava, Bojan Savić Ostojić“.Toliko sam bio nonšalantan. U narednom broju ćete videti da li je izmiren dug. Što se njegovih stihova tiče, Šalamun ih, naravno, nije prepoznao.
U OVOM BROJU
prevedena poezija
Igor Isakovski Pleme od dvoje
Andrej Sen-Senjkov Belo četvorosobno biće
Gašper Torkar Palpitacije
Ala Gorbunova Vrt stvorenjapoezija
Marija Midžović Romani
Miroslav Kirin Hipernovalis
Irena Matijašević Panika
Elis Bektaš Ne naginji se kroz zid
Rade Jarak Imaginaireo poeziji
intervju
Nebojša Vasovićsvedočanstvo
Mišel Degi Moj život sa Gerasimomeseji
Bojan Savić Ostojić Konjekture o poeziji Miloša Komadine
Marko Paunović Dva govora romana Luke Bešlagićaprikazi
Kristina Špiranec Bila jednom jedna Poljska (Ivan Šamija: Projekt Poljska)
Goran Lazičić Kuda ide Matović? (Petar Matović: Odakle dolaze dabrovi)
Dragi čitaoci,
uredništvo Agona vam želi sve najbolje u 2015. godini.
Bojan Savić Ostojić