Pjer Drije La Rošel

Zbogom Gonzagu




Odavno sam želeo da napišem izvinjenje Gonzagu! Izvinjenje! Bio sam savršeno svestan nedovoljnosti onog ispita savesti koji sam, povodom tebe, sproveo nad nama u Praznom koferu1.

„Valise vide“, novela Drije La Rošela, objavljena avgusta 1923. u NRF, u kojoj je Rigo predstavljen u negativnom svetlu.

Užasna nesposobnost naših srca i umova pred tvojim krikom, pred tvojom molitvom. Video sam te izbačenog na ulicu s praznim koferom, pa šta sam ti mogao dati da ga popuniš. Prebacivao sam ti što ne nalaziš ništa u ovom svetu, koji je dovoljno bogat i ispunjen da te spase. Ali nisam ti dao ništa. Jer naposletku, možda oni koji ne nađu ništa i koji ostanu tu, ne znajući kud će sa sobom, u stvari nešto traže, i čovek im može pomoći samo tako što će da im pruži.

Zaplakao sam kad mi je neka žena rekla preko telefona: „Zovem da vam javim da je Gonzag umro.“ Grozno licemerje suza. Stalno taj kukavičluk milostinje. Daš petoparac i spaseš se. A sutra ujutru ću se tako čilo probuditi u pet sati da pođem na tvoju sahranu. Uvek sam tako fin na sahranama.

Kroz jedno predgrađe – predgrađa su kraj sveta – pa kroz jesenje selo, zeleno poput kuvanog povrća, bledozlatno poput spavaće sobe, uz bat kiše, dok mi je vozač pričao o svom motoru, stigao sam u jedan od onih užasnih porodičnih pansiona, gde biva jasno kako melanholija i ludilo mogu savršeno da se sažive sa osrednjošću.

Tu, ispod tvog kreveta, nalazio se otvoreni kofer u koji si nakon svega mogao da staviš samo jednu, najdragoceniju stvar koju čovek ima: svoju smrt. Hvala Bogu: sačuvao si najbolje i ono ti nije oduzeto. Po tom pitanju bio si budan i neprolazan: sačuvao si svoju smrt. Srećan sam što si se ubio. To dokazuje da si ostao čovek i da si savršeno znao da je smrt najjače čovekovo oružje.

Umro si bez ikakvog razloga ali, naposletku, tvoja smrt dokazuje da ljudi nemaju na svetu pametnija posla nego da umru – da, ako išta opravdava njihovu gordost i osećanje dostojanstva (kako si ti umeo da gajiš to osećanje, i to ti koji si bio neprekidno ponižavan i vređan) – to je činjenica da su oni uvek spremni da bace svoj život, da ga jednim potezom ulože na jednu misao, jednu emociju. U životu postoji samo jedno – strast – a ona se može izraziti samo ubijanjem – svejedno ubijamo li druge ili sami sebe.

Patio si od svih predrasuda, od čitavog tkiva ljudskog društvenog života, tkiva koje je naša koža, koja prianja koliko ona seksualna i životinjska, i koju možemo samo da izvrnemo naopako u jednom čudnovatom i besmislenom potezu otkidanja. Živeo si, dok si to želeo, sa prevrnutom kožom punom predrasuda – Odran!

Verovao si u sve; u čast, istinu, imetak...

Soba ti je bila sređena kao i sva mesta na kojima si boravio. Po stolu papiri, pribor, naslagane kutije šibica, papiri. Eh, ta književnost, taj detinji san koji ti se uvek vraćao, koji se pretvorio u suvu i bednu voćku, sakrivenu u fioci. Revolver ljubak kao i svaki predmet kojim si se igrao. Sve je u tvojim rukama dobijalo smrtnost: sve one četkice iz tvoje toalete. Češljao si svoju lepu kosu i izlazio: po salonima i barovima osećanje nemoguće i kobne ljubavi umelo je da izludi poneko žensko srce...

Ali ne svako. Nisi se sviđao ni svakoj ni svakom. Mnogi su te prezirali i poricali. Oni su bili izričitiji od tvojih prijatelja koji ti to nikada nisu priznali bez zadrške. Zašto? To je bila i tvoja krivica, nisi imao talenta. A pogrešio si što si o tome govorio otvoreno.

U svakom književniku leži pogrebnik: ovo nije ni prvi ni poslednji put da rasipam mastilo po grobu prijatelja.

Dopadalo ti se nešto u Koktou i nešto u Aragonu. Ne sećam se da si ikad spominjao Remboa.

Kolika sam kukavica, jedne večeri sam ti doneo cveće. Nisam više smeo da ti se obratim, da na sva zvona razglašavam svoju veru. Veru u sve što si mrzeo, povraćao, u sve što si ubio jednim hicem iz revolvera.

Kako nisi imao strasti, imao si poroke. A kako si bio dete, porok ti je bila proždrljivost. I proždrljivosti su ti bile dečje: bio si željan spavanja i igranja, igranja i spavanja. Igrao si se sa svojim komadima boga: smešnim fotografijama, isečcima iz novina – šta ja znam – i onda si se, brbljajući, još igrao anegdotama... koje si pokupio iz almanaha, o dosetkama o ljudskoj nesposobnosti kakvima smo svakodnevno zasuti. A onda bi se spuštala noć. Onda bi se drogirao, bockao, pa se smejao i smejao i smejao. Imao si zube za nezaboravan kez: snažne, zbijene i čvrste u jakoj vilici, u širokoj kožnoj figuri. Smejao si se i keserio, pa si padao mrtav. Ali tada si se ponovo rađao svakog jutra. Kao plamičak ili vilenjak iz močvara, ponovo si se rađao iz smrdljivog vazdušnog mehura. Imao si telo tritona i dušu vilenjaka.

Video sam ga, uvaljanog u vašu povraćotinu pijandura, kako viče na smrt u stepeništu kojim se spuštao mesec, ispred vrata u koja nisam mogao udenuti ključ.

Pagani i hrišćani veruju – jedni u nebo, drugi u zemlju: svi veruju u svet. Ja sam jedan od takvih, jedan od tih miliona. Zašto mi nisi pljunuo u lice? Verovao si samo zevačima, visokom društvu, verovao si onima koji su uspešni kod žena. Bio si vulgaran i nesposoban za vulgarnost. Pošto nisi imao elegantno držanje, iako me je ono potreslo do suza, uvek ti je ostajalo nešto buržujsko na zadnjici što te je sprečavalo da se vineš ka višim sferama. Bio si stidljiv. Volele su te samo žene koje sam nisi voleo ili one izgubljene, kojima se dopadalo da se gube u tvojoj izgubljenosti.

Prohtelo ti se da pišeš a pred papirom si bio glupav kao član Džokej kluba. Eto, nečim si podsećao na člana Džokej kluba.

Umro si uveren da je zemlja naseljena ljudima iz visokog društva, slugama i umetnicima koji se međusobno druže. Bojao si se lopova i ubica, više si voleo da žickaš od otmenog sveta. To te je tištilo. Od toga si umro. Ljudi ne umeju da daju. Ali da li bismo umeli da primimo kad bi se odjednom naučilo davanju?

Sećam se naše mladosti, kupanja u Bijaricu. Bio si zaljubljen, čekao si telegrame iz Njujorka, do poslednjeg dana si čekao telegrame iz Njujorka, dolazili su u hrpama.

Volele su te žene koje si voleo. Makar su tako govorile, ali nisu te volele više od nas, tvojih prijatelja. Da ponovim, smrt nas je sve iznenadila. Voleo si muškarce? Ako je to tačno, onda je to bilo samo još jedno u nizu poniženja. Bio si pun uvreda: vukle su ti se po džepovima prsluka. Uvrede-privesci.

Moja najveća izdaja bila je da poverujem da se nećeš ubiti. U sebi nisi nosio bandita, bojao si se tuđeg novca: bio si buržuj blagosloven milošću i gunđao si, što dokazuje da je milost autentična. Da, hrišćanin, naoko hrišćanin, a u suštini ni h od hrišćanina.

Na kraju krajeva, u čemu je razlika između paganina i hrišćanina? Skoro nikakva. Beznačajna razlika po pitanju tumačenja Prirode. Paganin veruje u Prirodu, onakvu kakvom se ona pokazuje; hrišćanin veruje u prirodu ali kroz naličje koje joj je pripisao. On smatra da je Priroda simbol, tkanina protkana simbolima. Na dan večnog života on obrne tkaninu i ima uvid u realnost sveta: u Boga. Dakle, i paganin i hrišćanin gaje drevnu veru, uzdajući se u realnost sveta. Ti si verovao u hiljadu sitnica, ali u svet nikako. Tih hiljadu sitnica bile su simptomi velikog ništavila. Bio si sujeveran. U tom mekom i okrutnom utočištu pobunjene dece koja su do smrti verna svojoj pobuni: padao si ničice pred markom, rukavicom, revolverom. Drvo te je ostavljalo ravnodušnim, ali je zato šibica bila simbol sile.

Nisi se izbliza bavio crnačkim fetišima jer si lepotu izučavao u svim oblicima. Nisi se pretvarao kao većina naših savremenika. Stvarno ti ništa nije bilo jasno. Video sam te kako blentavo zuriš u Manea kao što bi zurio u majku. Ali ti si bio pravi fetišista kao što su žene ili divljaci. Kad sam se našao u tvojoj samoubilačkoj keliji, sto je bio na mestu. Zatrpan amajlijama i bogovima. Bogovima bede, kojima se mole neuhranjena plemena, koja su pospana i preplašena.

Može se pisati samo o smrti, samo o prošlosti. Shvatljiv si mi tek kad te više nema.

Na Boga nikada nisi pomislio.

Za državu nisi znao.

Samim tim nisi ni mogao van kruga svoje porodice i svojih nedostataka. Bio si bespomoćan pred nasleđenim. Nisi mogao da se odvojiš ni od oca ni od čukundede. Čuo sam te pijanog kako jecaš kao dete: kako se spotičeš o pupčanu vrpcu.

Živeo sam od tebe, gostio se tobom, svoj obrok nisam dovršio. Prijatelji će me hraniti dok se vekovi ne okončaju. Opsednut sam, nastanjen svojim prijateljima, ni na trenutak me ne napuštaju. To je ono što su hteli da mi poruče svojim _________ i svojim anđelima čuvarima.

Nikada nisam video većeg hrišćanina od tebe, barem naoko. Sve si čašćavao razuverenim pogledom hrišćanina: sunce ne sija, more se ne uznemiruje, nije dobra sezona za pokazivanje sisa. Kako si se bledo smeškao dok si mi govorio: „Lepa žena“, i s kakvim si grohotom dodavao: „Kako bih je zakucao uz madrac“. Video sam te jednom kako vodiš ljubav; mislim da je to najveća ozleda koju sam zadobio u životu. Erekcija ti je bila sasvim laka, savršeno nepokolebljiva, brizgao si ništavilo. Žena te je gledala zabezeknutim očima koje su se ledile od tvog učtivog pogleda.

Moja najveća izdaja bila je da poverujem da se nećeš ubiti. U sebi nisi nosio bandita, bojao si se tuđeg novca: bio si buržuj blagosloven milošću i gunđao si, što dokazuje da je milost autentična. Da, hrišćanin, naoko hrišćanin, a u suštini ni h od hrišćanina.

Da, naoko, ničeg hrišćanskijeg od tebe. Nisi li se, a da sam to nisi znao, upisao u školu dendija: savršeni hrišćanski džentlmen. Automat sačinjen od besprekorne, bezgrešne kravate, koja dokazuje postojanje duše putem njenog odsustva. Bramel je pio i jebao kao ti. Ali falilo ti je autoriteta da zaličiš na njega.

Postojala je banda onih koji su želeli da umru, ali tako da nijednom ne umru sto hiljada puta (kao što je umro on) – postojala je banda onih koji su želeli da žive nakon što se liše svega, svega što jeste život.

Svi su ti govorili da ne treba živeti. Ima li čoveka koji je to _________ više nego što je rekao ili napisao – to da nije poželjno živeti?

Bilo je onih koji su se ubili. Pomišljao si na njih, više nisi mislio, više o njima nisi govorio jer je njihova smrt bila u tebi.

Ja sam naricaljka, podražavam plačevnu melodiju s pogreba. Naposletku, jebi ga, tu je i druga strana. Ničemu nisi bio sklon, ni za šta nisi imao dara. To sam ti rekao malopre. Na čemu se zasniva pesimizam? Da je u tebi bilo dara, još bi bio s nama. Ostanu i ne ubiju se oni koji imaju dara, koji veruju u svoj dar.

Nisi se izbliza bavio crnačkim fetišima jer si lepotu izučavao u svim oblicima. Nisi se pretvarao kao većina naših savremenika. Stvarno ti ništa nije bilo jasno. Video sam te kako blentavo zuriš u Manea kao što bi zurio u majku. Ali ti si bio pravi fetišista kao što su žene ili divljaci.

Dar: o njemu ne treba zlo govoriti. Ne želim da se zlo govori ni o daru baštovana ni o daru novinara. Žalite se zbog dara Prirodi koja svakog dana pokazuje svoj dar, svoj ogroman dar i koja ne ume ništa drugo nego da ga pokazuje.

Nisi voleo ništa što je živo. Nikada te nisam video kako voliš drvo ili ženu. Ženama te je vukla želja da ih ugušiš.

Prijateljstvo. Prevara jača od svih drugih zajedno. Nisi imao priliku da daš maha svem prijateljstvu za koje si bio sposoban. Takva prilika se ne ukazuje u našim zemljama i u našim vremenima. Ali šta da se ukazala? Onda pretpostavimo da si umro zbog nekog ili zbog nečeg što si prezirao, ti koji si prezirao sve, koji nikad nisi želeo da pomogneš životu.

Nije, vala, ni on tebi.

Pisati treba tek ako se nešto primi k srcu. Da danas nisam napisao red, smeli biste da me pljunete u lice.

Ti me nikad nisi pljunuo u lice. To je neobično. Jer, sve u svemu, pljuvao si po svemu što volim, i živeo si s ljudima koji su pljuvali po onome što volim, i po meni. Poslednji put kad smo se videli, rekao si mi da voliš onoga ko me je najbolje pljunuo u lice.

I šta je čovek mogao da ti kaže? Ništa. Pobuna ili podsmeh – ne, ipak, dolazilo mi je da se pobunim – kad sam osećao kako tvoja nesklonost posrće pred najbeznačajnijom prilikom kao što je moja .2 2. Izostavljena mesta u rukopisu.

Tako je malo falilo da budeš pripitomljen, ponovo očaran. Tako malo fali da se promeni filozofija, da umesto nizvodno navali uzbrdo.

Tako malo? Ali za život i za nas bi ionako mogli da te vežu samo najvulgarniji mamci. Život bi te tek za dlaku savladao.

Novac i uspeh. Mogao si da biraš samo između dreka i smrti.

Ali da umreš, to je bilo nešto najlepše što si mogao da uradiš, nešto najjače, nešto naj.

Pierre Drieu La Rochelle
Adieu à Gonzague
Le Feu Follet, Gallimard, 1931 ?

Tekst je objavljen na srpskom u prevodu Marine Rebić, kao zaključak La Rošelovog romana Isplamsavanje (Kiša, Novi Sad, 2005). Beleška urednika