Žak Rigo

Suđenje Baresu


(svedočenje Žaka Rigoa)


P. – Nećete da položite zakletvu?
O. – Neću.

P. – Smatrate li da se osnovano sudi Morisu Baresu?
O. – Da, zato što je nepravedno optužen. A ništa ne ohrabri koliko to može nepravda.

P. – Pokušajte, molim vas, da predstavite svoj stav prema Baresu.
O. – Mada sam voleo Baresa s početka i mada je dugo uticao na mene, danas mi je njegov početni stav antipatičan kao i ovaj drugi.

P. – Zbog čega?
O. – Svaki pokušaj oslobođenja ili pobuna nisu mi simpatičniji od potpune pasivnosti u prisustvu najapsurdnijih konvencija. Pobuna je oblik optimizma koji je jedva nešto manje odvratan od optimizma na koji smo navikli. Da bi bila moguća, pobuna podrazumeva da se razmatra moguće rešenje, odnosno da postoji neki poželjniji poredak stvari kojem valja stremiti. Ako se pobuna uzme kao cilj, i ona je optimistična, jer podrazumeva da se promena i rasulo smatraju nečim što će pružiti zadovoljstvo. Ja ne verujem da postoji išta što bi moglo da pruži zadovoljstvo.

P. – Da li smatrate da je Baresov stav posebno optimističan?
O. – Da. Današnji Bares smatra da je sve moguće, pošto sam doprinosi omogućavanju svega.

P. – Čini li vam se da je prvi Baresov stav optimističniji od drugog?
O. – On se igra idejama. Podučava nas zadovoljstvu analize. Slutim da analiza može da zabavi i da, u trenutku dok se njom zabavljamo, tu igru predstavljamo kao cilj, a da se ne bavimo krajnostima ka kojima te ideje vode.

P. – Hoćete li mi reći čime vas ta analiza šokira?
O. – Čudim se tome što nekog zadovoljava da jednu istu stvar proverava hiljadu puta. Na kraju krajeva, smisao ideja uvek ispadne važniji od njihovog kombinovanja i od toga koliko se čovek pri tom zabavlja. Inteligencija neizbežno vodi u sumnju, obeshrabrenje, u nemogućnost da se zadovoljimo bilo čime.

P. – Prema vama, dakle, ništa nije moguće. Kako uopšte živite, zašto se niste ubili?
O. – Ništa nije moguće, pa ni samoubistvo.

P. – Tvrdeći da ništa nije moguće, gubite pravo da bilo kome sudite.
O. – Samoubistvo je, ako tako hoćete, čin iz očaja ili čin iz ponosa. Ubiti se znači pristati na to da postoje strahovite prepreke, stvari kojih se treba plašiti ili prosto stvari o kojima treba razmisliti.

P. – Vi dakle mislite da se treba ubiti samo kad nema izlaza.
O. – Baš tako. A taj ćorsokak je neznatno manje antipatičan od nekog zanata ili etike.

P. – Čini li vam se da je samoubistvo lako izvesti?
O. – Ono malo herojskog što se može naći u tom gestu nije ono što ga čini simpatičnijim. Mene uvek užasavaju velike odluke, krajnja opredeljenja. Za vreme rata...

P. – Šta ste radili za vreme rata?
O. – Bio sam potporučnik u auto-servisu u Parizu.

P. – Upravo ste pokazali da mislite kako se samoubistvo ne može braniti, ali još niste rekli kako uspevate da živite optužujući sve oko sebe.
R. – Živim od danas od sutra. Kao makro. Parazitiram.