Žak Rigo

Redovi



Smehu su skloni imbecili.
Rene Dekart



AKO VAS ZANIMA


Ko nije Žilijen Sorel? Stendal.
Ko nije Niče? Niče.
Ko nije Julija? Šekspir.
Ko nije Gospodin Test? Valeri.
Ko nije Lafkadio? Žid.
Ko nije Slobodan Čovek? Bares.

I tako dalje...


Nema dima bez žice.

Nikada ne idem u drugi red, imam samo jedno ime.

Evo jedne žene, a na stražnjici joj Aragoni.

Vi živite bez dokaza, verujete jedni drugima i smejete se, smejači su uvek na onoj drugoj strani.

Taman sam to krenuo da vam kažem.

Prebrojte pare, prebrojte ljubavnice, saberite ih i veselite se.

Poslednji koji se bude smejao nije onaj koga tipujete.

Žica kojom je prošao njen dragi glas.

Zaboravljao je da bi pio.

Samo progovorite prvi, Gospodo idioti.

Ništa elegantnije od milijarderovih bušnih gaća.

Neka knjiga bude gest.

Sve ljubavi mojih prijatelja su i moje ljubavi.

Ja sam moralna ličnost.

Uvek sam na strani jačeg.

Brojim žene s cilindrima.

Nema druge. Možete računati na mene. Ja ću se pobrinuti za to.

V : vidite dve tačke.

Dan se rađa, to će da vas nauči.

Izgledi, i tako se s pravom kaže, ne idu mi u prilog.

I svako manje više krišom misli da su noge skrojene po meri pantalona.

Formalno osporavam mogućnost gospodina Testa. Niko ne može izbeći taštinu niti prepuštanje životu.

Nije mi pošlo za rukom da postanem žigolo. Nije mi uspelo da postanem razvratnik. Jedan prijatelj me je predstavljao kao genija; umro je.

Spavati znači gledati u jednu tačku.

Našao sam jednog dana košulju kako mi leži na kolenima i nazvao sam je Lepota. Otada sam slikar košulja.

Plačite, želim vam da zakasnite.

Toliko dugo pijem iz sunđera da sam zaboravio ukus zemlje.

Opasnost: umoriti se od uspevanja.

Drhtanje je moje jedino zadovoljstvo.

Koliko stečenog, toliko izgubljenog.

Sejem prste svakom vetru. Prsti su stvoreni da bi se sejali.

Prepuštam se vežbama simulacije.

Za potrebe stvari – te čuvene stvari o čijim se potrebama naslušasmo.

Pretplaćen na katastrofe izbora.

... Zadovoljite se svojim kostima – prestanite da se igrate sa garderobama.

Biću sopstveni sapun.

Pisanje je, nesumnjivo, odvažnost slabića. Govorite mi o lenjosti jakih; oni čekaju da ih bace na robiju da bi napisali roman.

Progutaj jezik, dela. Hladna kupka donekle umiri. Koji bi me slivnik prihvatio?

Umor proizvodi najzavodljivije grimase.

Pažnja, sad ću slagati. Pripazite kako se smeškate. Hoću da se obogatim.

Čitavi majdani peska suprotstavljaju se dobroj volji naših očiju.

Sve što se do kraja obrazuje umre.

Sreća je na desnoj. Nesreća na levoj strani. A sada pružite drugi obraz.

Postoji samo jedna tvrdnja i ona vas pokrije kao gasilo sveću. Poričite i dalje, dobićete na vremenu. Ljubitelju vremena.

Da i ne, naša dva blizanca.

Kad bi me moja osećajnost vodila ka nekom delovanju, bio bih spasen. Jer, kakvo god to delovanje bilo, ono daje smisao svim prethodnim iskustvima, organizuje ih.

Biću slavan mrtvac.

Ne gubite vreme na pružanje drugog obraza i na ostale igre prilagođavanja. Tražite sedalo po meri vašeg stasa? Smrt vam paše kao rukavica.

To utrkivanje u traženju pravednijih puteva ka smrti koju još od zrelog doba svi nosimo u džepu.

Prijatelju, ugodite smrti. Smestite joj jastučić na stolicu. Razonodite je. Laskajte joj. Idite joj na ruku. Gledajte da vas ne ostavi. Od te osobe, najpotcenjenije od svih, samo od nje ćete dobiti sve, ona je jedini zalog vašeg postojanja. Ako vam smrt uskrati društvo, šta vam ostaje? Samo da igrate klikere.

Probajte, ako smete, da zaustavite čoveka koji putuje sa samoubistvom na reveru.

Samo samrtnici umeju da ganu čoveka, pod uslovom da je živ. Bio sam razoružan pred tuberkuloznim bolesnicima kojima su dani bili tako tačno odbrojani da mi je način na koji su se oni nosili s tim ostajao misterija. S takvim sam kukavičlukom prisustvovao (kako ono kažu) zamućivanju umova, ali ništa se ne može porediti u stravičnosti sa onim snažnim, ali ranjivim mladićima, koji su već pogođeni – a da pri tom nikakva snaga razuma niti osećanja nema priliku da im kaže od čega boluju i da im istovremeno pruži lek. Za dan, ili dva, ili tri (po njihovom priznanju, gatare se uvek prevare oko tačnog datuma) neće ih više biti. Šta učiniti? I kako uspeti u tome? Jer ko bi mogao da razume rečenicu: „ako niste obavešteni da ćete se ubiti sutra, ubićete se sutra“. Možda zato što je ovakvo upozorenje naročito nerazumljivo zainteresovanom, za koga se ispostavlja da smo mi sami, pod istom pretnjom, isto toliko nesposobni, ali utoliko osetljiviji. Neće proći ni tri dana, taj mladić će se ubiti.

Crno ili belo? Kada bih mogao da biram. Kada bih imao ukusa. Nije mi stalo do života više nego do smrti: ali iako ja ne biram, smrt odlučuje za mene. Ja bih joj se prepustio još više, dovoljno uveren da ako smrt nije izbor moga srca, ni život nema dovoljno potrebnog žara da bi me podigao iz fotelje.

Živ? Jesam. Ako je suditi po lupanju srca i spoljnim znakovima učtivosti.

Nikome nije promaklo da je izreka „Svi putevi vode u Rim“ svojevrsni kalambur, budući da Rim (Rome) može samo da znači Smrt (Mort), pročitano unatrag.

Gospode, nemojte da vas zabole za mene.

Pomozite mi i ja ću pomoći nebesima.

Ludi su oni koji su ostali bez ogledala.
Ukinite ogledala.

Jer se naročito nije radilo o meni, o meni koji imam 3 slova u imenu i 4 u prezimenu, ožiljak na jeziku i dvadeset pet drugih apsurdnih elemenata svoje ličnosti, onoga što se zove. Razume se, nikada se ne radi o meni; odnosi između ljudi i mene u suštini su odnosi između mene i Boga, a sam Bog, i to sam, hvala Bogu, opet ja.

Bog se žesti. Zavidi čoveku na smrtnosti.

Ne bojte se, u svakom redu ima Boga.

Početkom zovemo ono čime počinjemo, ne tačku s koje polazimo, već tačku s koje smo rešili da odemo; uvek ima nečeg u pozadini. Ako i krajeva ima toliko, ako su neograničeni, to je zato što nema početka. Onog dana kad budemo spoznali početak, samo će jedan kraj preživeti. Nijedan početak ne zadovoljava; to je takođe zato što duh koji je pomalo pošten hoda unatraške, zato što polazi od kraja koji je, za razliku od početka, legitiman. Kako god se dovijali, uvek počinjemo s kraja. Uostalom, nema nam druge.

Neshvatljiv je početak; otud ljubav prema okruglim stvarima. U iskušenju smo da savršenstvo vidimo tamo gde nema početka.

Žrtva svog pupka u kom sebi dopuštam da vidim početak.

Za svoja dvadeset četiri sata, za svojih sedamdeset bora, za svojih trideset godina, za svoja sećanja i svoja predviđanja, za svoju imovinu i svoje dugove, za svoje samoće i svoje kontakte, za više i za manje – za sve to pokušavam da odgovaram. Nije stvar u tome da se problem postavi i da se stane. Onaj koji kaže: „Nema odgovora“ daje svoj odgovor i osuđuje se. Neka oni koji su odgovorili napuste igru, ledina ostaje slobodna za one koji odgovor nisu našli.

Ni ja ne mogu umaći pitanju, samo se pretvaram da neću da odgovorim; ali poput vas ne mogu da podnesem težinu, pritisak pitanja; njemu treba suprotstaviti nekakav odgovor, barem ponuditi, moj odgovor je: „ne odgovaram“. Jedini način da izbegnem odgovor bio bi da se prepustim omči pitanja kojoj samo odgovor ne bi dopustio da stegne! Dakle smrt.
Zloupotrebiću sve moguće izglede da zbunim.

Preći rukom preko lica u paničnom strahu da na njemu više neću naći ni nos, ni usta, da će sve crte biti izbrisane kao na crtežu...

Verovati u svoje postojanje, s tim što upotreba posesiva svoj uliva nepoverenje.

Osećam da živim tek od trenutka kad osetim da ne postojim. Potrebno mi je da verujem u svoje nepostojanje da bih nastavio sa životom.

Izgovorim svoje ime, kažem i odmah prizovem jednu takoreći fantomsku/ apstraktnu/ arbitrarnu ličnost, kao što se voda pre prepozna u znaku H2O nego u gradu, bujici, itd.

Vi sebi pripisujete sile koje vas ponesu. Tako i ja mogu reći da je grom moj grom, da je vetar moj vetar; jeste li videli moj krasni zalazak sunca sinoć? Prevazišao sam sebe... Niko se uostalom ne libi da kaže moja zemlja, moja klima, itd.
Vi bez oklevanja sebi pripisujete ljubavne želje; njeni bolovi su i vaši bolovi. Ali kome bi palo na pamet da se hvali zuboboljom.

Možda je moja najveća zabluda u tome što imam telo koje se svi trude da imitiraju. Ne bunim se što postojim, ali ako je tako, čula su mi višak, previše mi je oka, svesti i svega drugog.

Vidim se, iza svake sam izgovorene reči.

Stojim pored lampe – nije nužno pokriti se abažurom – nepokretan kao lampa, lampa sam, a ako još razaznajete neprimetni dah, to lampa diše.

Ličnost ili profil mrtvaca, prepoznaćete me po belom cvetu među zubima, voleo je salatu, Šekspir, veliki mrtvac, koji je za sobom ostavio dve ožalošćene žene i nezanemarljivu količinu šibica.

Odbijam da budem vlasništvo emocija više nego što sam vlasništvo glasačkog listića.

Takva je ta spremnost da se preskoče dve ili tri neposredne posledice jednog čina i da se razmotri prednost nekog poduhvata od kojeg – šta god preduzeo – znam da ću odustati. Toliko sam propao da mogu da poslužim kao primer. Ali samo probajte da promislite koliko u svakom uspehu ima glupe naivnosti, koliko je svako ko uspe zapravo kratkovid. Stići ćete daleko samo pod uslovom da ne vidite dalje od svog nosa.
Utešila bi me pomisao da sam propao za primer, ali žalosti me kad pomislim da se zbog te dve-tri ideje koje imam i koje, van svake sumnje, služe čoveku na čast, lišavam tolikih iskustava. Ti nemiri i ti osmesi nisu za mene. Kako da izađem iz sebe kad bih to poželeo.
Ova dva-tri opšta mesta pesimizma obogatila su gomilu filozofa. To predviđanje nije ništa drugo do praktični duh. Kao dete, važio sam za snalažljivog. Paskal, poslovni čovek i njegovo računovodstvo. Asketa i uživalac, jedini pozitivni duh.

Koliko god pažljivo ispitao svoje uspomene, čini mi se da ni u jednom trenutku nisam nešto uradio. Taj oholi glagol više ne razumem. Ništa se ne dešava. U stvari, da, ponekad. Ali nikada se ništa nije desilo, to je bolest pamćenja. Iako još uvek nisam nikog ubio, moj bilans nije toliko mršav. Sav pun dobre volje, udario sam glavom o stub u ulici Kastiljone jer se žena s kojom sam se šetao previše često zaustavljala pred izlozima u ulici Rivoli; čitava dva meseca nisam znao koliko je sati zahvaljujući opijumu, apsintu, koki i darežljivosti jedne žene. U ustima sam osetio hladnoću revolverskog šaržera i čuo sam škljocanje oroza koji se obara na metak, i tih neverovatnih petnaest minuta (to je malo duža priča) kad nisam imao ni ruke ni noge, ni ljubav ni strah, ni misao, tih petnaest minuta kada sam bio mrtav.
Tolikih se bezličnih događaja sećam kao da su mi prepričani, kao da su se dogodili nekom drugom – ostali su bez ikakvog produžetka, nikako nisu uticali na moj današnji život, toliko da se trudim da ih prizovem jer se, sam od sebe, u njih nikad ne vraćam.
Ne vidim kako bi ono što sam uradio moglo da ide u prilog nekakvom stidu ili sujeti. U osećanju odgovornosti nalazi se neumerena umišljenost. Oni koji govore: učinio sam dobro, nije tako trebalo... Ma šta ste vi, na kraju krajeva, uopšte učinili?

Ostaviti knjigu otvorenu na stolu. Ne spaliti pismo, ne pocepati papir, a pre svega ne pucati na banku. Ako je bilo dogovoreno, telefonirati – poslednji ili poslednjih nekoliko puta. Ali u odlučenom času, kad je sve na svom mestu, uzeti šešir, kaput zavisno od doba, izaći. Izaći kao svakog dana, samo s onim što je potrebno za dan. Nestati. Izgubiti se. Ulica: izgubiti se u ulici. Taksi: izgubiti se u taksiju. Izgubiti se. Uzeti metro ili neki drugi autobus (prva klasa, zar ne, bez ičeg egzotičnog), odvesti se do ekscentričnog kvarta (Grenel, La Vilet, itd.), iznajmiti sobu. Tu je. Tu, odsad se prikovati tu. Ja se krijem u vašem džepu. Ali još se ne skrasiti, još traje putovanje: biti skrašen. Svaki dan ima dvadeset četiri sata. Dani među sobom liče, tako treba, oni se slede. Čekati. Što bi vam to smetalo? I pripazite na telefon.

Ponovo udišem život, gutam život. Znam šta je vazduh u plućima i krv u venama. Znam šta je zdravlje. Rešiću se knjiga, odela, drugova i čednosti. Baviću se sportom i voditi ljubav. Jednostavan sam. Pošten. I naslućujem, prijatelju, da ću se s tobom bratski prošetati, iako će mi se nešto mutno uvući u dno oka.

Naspram svoje sobe primećujem prozor koji je u rano jutro još osvetljen; vide se dve žene kako se oblače i osmehuju.
Čujem smeh žene ispod sebe, a još bliže disanje brata koji spava. Buka densinga s nižeg sprata dopire do mene. Do mene, koji sam najlepši ukras ove sobe, živ kao fotelja i lampa.

Hvala Bogu, ne mora se birati i odlučivati. Nemam potrebu da se nadovezujem na ono što sam rekao ili učinio juče, ili da budem pre ovo nego ono; treba da budem sve što jesam. (...)

Često mi se prebacuje da nisam dovoljno prirodan. Utoliko bolje; nisam izveštačen, ali ipak se pitam šta da radim. Isključiva reakcija ostatka sveta nikada me nije naročito pogađala. Budući da sam mirna duha, trudim se da radim kao i drugi, a onda sebi čestitam što u tome nisam uspeo. To što pred automobilom imam prirodnu potrebu da skočim na stranu da ne bih bio zgažen ne znači da treba da se osmehnem ili rastužim. Slušam vas kako govorite i pitam se kakvo držanje da zauzmem.

Divota mog glasa koji se uzdiže sam, sam, prezriv prema svakom uhu, izgovoren ni za koga – sačinjen od onih reči koje su sigurne veze koje bi oni ipak mogli razaznati. Tresem se na vrhu reči sam, na toj granici koja je patetična koliko i obrtanje derviša koji urla, ili teturanje boksera pre nego što padne, ili aviona koji se survava u plamen.

Iskrenost sam pretvorio u nešto između laži i tajne. Snađite se: ta prozirnost vas sprečava da vidite. Prozirnost suprotna od jasnoće. Ta golotinja koja krije sve.

Vera u osrednjost svih ljudi za mene je nasušni hleb. Izvesno vreme ste mi pravili problem, verovao sam, sudeći po vašem ponašanju, da vas ne treba ubrajati u osrednje. Sad mi je lakše. Isto tako sam nekoliko meseci verovao da Š, ta žena koja vam pomaže da tako pogrešno sudite o meni, izbegava tu osrednjost svojom gracioznošću u ljubavi; jedne večeri sam je čuo kako svom ljubavniku nadeva imena tipična za sve žene: moj dragi, moj mali prinče... To je bilo jedno od četiri ili pet velikih iznenađenja mog života, ali takođe, kakvo olakšanje! Ona ne voli drugačije od ostalih; dakle nema izuzetka. A vi me razuveravate; ta snaga odluke, ta žestoka opredeljivanja, ta preziranja, ta odbijanja koja slede jednu pamet koju nećete skoro izgubiti, ali koja će vam, barem za sada, prilično odmoći – bilo je to dovoljno da me prevari.

Sve inicijative, svi pokušaji bekstva, svako oslobađanje, sve reakcije, sve revolucije, sve pobune, sve ljutnje, sve mržnje, to je isto toliko dosadno koliko i sva ta lakrdija u kojoj uživate. Dobro je da ste primetili da ne postoji poredak, da ste od njega pokušali da pobegnete.

Vi ste svi pesnici, a ja sam na strani smrti. Ženite se, pišite romane, kupujte automobile, gde da nađem hrabrost da napustim fotelju ili da se oduprem zahtevu prijatelja, ili da se danas ponašam drugačije nego juče? A moja čednost je po svemu kao neki stari kolaž. Poput vas, i ja se hvalim da jesam ono što jesam, nenamerno. A vi ste sa svojom voljom prekardašili svaku meru, izgubili ste pravo da o meni sudite. Malo je neugodno što je na raspolaganju svim najeđenim ljudima, ali opredeljenje je verovatno jedini stav koji vredi. Ipak me niko ne može pomešati sa recidivistima. Imam dvadeset dve godine, nisam imao nijednu nesrećnu ljubav, nemam sifilis.

Drugovi! Nema drugova. Ne volim vas. Možete da živite i da se zabavljate, meni je svejedno.

Ja sam, kako ste izvoleli odlučiti, vlasnik tridesetak godina. Svako ko me poznaje drži me odgovornim za to, i samo me tako svako poznaje. Ne bih mogao da iščupam nijedan gest iz svog prošlog života a da ne izgubim jednog ili više prijatelja.

Nijedan čin, nijedna strava, nijedan osmeh mi ne pripada. U svakoj okolnosti, kako god da sam reagovao, mislim da sam mogao da reagujem potpuno suprotno. Sav taj skup stečenih činjenica koji čini moje iskustvo nije mi ni od kakve pomoći, pošto u svakoj prilici imam osećanje da sam mogao da reagujem drugačije, a da se o sebe ni najmanje ne ogrešim.

Održavati neprekidnu promaju... Pisati da bih se nečeg lišio, triput ponavljati isto, kao kada stružem talog. Više ne žrtvovati bradu. Isprljati se. Pocepati krpu, krvariti, krčiti.

Ž. F. se nikad ne smeška kad neki prijatelj govori. Povremeno prasne u smeh jer se nije suzdržao. Ne pristaje da se začudi, to bi bio preterani omaž rivalu. A rivali su mu svi. Da mu se neka opaska svidela, to se sazna po tome što mu se kasnije nađe u ustima, malo prerađena ili u doslovnom obliku, ali već pripisana njemu.

1 1. Među zagradama su nečitkosti.
Brazda reči čista kao tajna. Ljupke pojave, svaka svet za sebe, potekle s mesta na kom se nameću i onesvešćuju (...) ne ostavljajući tragove ni brazde (...) suza ubeđuje u konačnu smrt. Ne ostavljajući ni traga (...) ko će me ubediti da nisam samo jedna od vaših reči, karika zbunjene, neartikulisane poruke i da ću se u polusvesti onesvestiti. Gospode, kako sporo govorite – brže, neka vam izdahnem na usnama...

Čudesno i Fantastično mnogo su manje od onog što bi se dalo očekivati. Pravo čudo se nalazi u normi, umu ili u zdravom razumu. Ne može bolest da iznenadi, nego zdravlje.

Dvaput godišnje dolazi do napada. Dobra stara dosada, uvek nova, panika, infantilnosti. Prolećni napad se bliži; hvala. Iskoristio sam jesenji napad, zakomplikovao ga nekim glupostima (četiri priče u trajanju od po dvadeset pet minuta) da bih se spasao u Njujorku pod gotovo savršenim uslovima. Šarmantan sam momak.
Dragi prijatelju, kako sam ukroćen. Moji razgovori, poznanici, prijatelji i prijateljice, ples i bagatela, ono što govore žene, umetnici, muškarci; o, ima se, i te kako, čemu smejati. Izgleda da sam digao ruke od svoje čednosti. Sa nekoliko žena prešao sam na nekoliko budala. S jedne budale na drugu, s jedne ludače na ljubav.

Volim vas toliko da nemam šta da vam kažem. Krajičkom oka vas odmerim da se uverim da sam tu. Sećate se izreke: i najlepša devojka na svetu može mi pružiti samo ono što sam imam.

Ništavilo me je obuhvatalo osetno kao što se voda pripija uz telo. Tu reč, ništavilo, ne koristim bez gađenja, izvučenu iz svačijeg sem iz mog rečnika. Prisno ništavilo, odložite bundu, ovde ste na svome. Ništavilo koje ja jedini poznajem, ništavilo o kom samo ja imam pravo da govorim.