Čarls Reznikof

Svjedočanstvo

(sjedinjene države 1885-1915)
rečitativ


Prvi dio
JUG

III
DRUŠTVENI ŽIVOT



2


Dela i Klif su igrali kvadril
na nekoj proslavi. Kada ju je Klif uhvatio za ruku
da je zanjiše u figuri
znanoj kao „Veliki lanac“
pokušao je da joj skine prsten
sa prsta. Ščepala ga je na vrijeme.
Kada se figura ponovo igrala
uspio je da ga prisvoji.

Rekla je svom partneru da je izgubila prsten.
Gledajući Klifu pravo u lice,
rekla je svom partneru
i onima koji su mu pomagali u pretrazi
da nema svrhe da traže po podu –
neko ga je uzeo.

Klif ju je čuo,
navukao šešir preko lica
i, leđa okrenuvši Deli,
počeo razgovor sa svojom partnerkom.




IV
SCENE IZ DOMAĆINSTVA



1


Skoro pa se razdanilo kada se porodila
ležeći na jorganu
koji je on za nju presavio na dvoje.
Na lijevu ruku je stavio dijete
i iznio ga iz sobe,
i sve što je čula bilo je pljuštanje vode.
Kada se vratio
pitala ga je gdje je dijete.
Odgovorio je: „Tamo – u vodi.“

Razgorio je vatru
i vratio se sa naramkom drva
i djetetom,
i stavio je mrtvo dijete u vatru.
Rekla je: „O Džone, nemoj!“
Nije odgovorio
već se okrenuo ka njoj i nasmiješio.



4


On i žena bili su članovi udruženja
koje se zvalo Vitezovi i Dame od Časti.
Život svakog člana bio je osiguran na dvije hiljade dolara –
namjenjenih budućem udovcu ili udovici.
Morao je da pozajmi novac ne bi li platio dugove
i tek što je poražen u trci za gradskog šerifa;
a sad mu se i žena razboljela.

Vitez od Časti viđen je u krčmi sa nekim Crncem
koji je radio za njega ranije;
zatim su obojica viđeni kako odlaze u jednu uličicu.
Tu je dao Crncu četvrt dolara
i tražio mu da ode u apoteku
i kupi bočicu strihnina.
Ako apotekar upita Crnca za šta će mu,
treba da kaže – da ubije vukove na farmi.
Crnac ga je pitao za šta mu stvarno treba,
a on je rekao – da otruje pse
komšije kod kog radi jedna djevojka
koju želi da posjećuje noću.
Crnac mu je donio bočicu,
a on je rekao Crncu da ako ga iko u vezi sa tim bude ispitivao,
kaže da ju je stavio u džep ogrtača
i ostavio ga obješenog u krčmi,
i da mu je bočicu uzeo iz džepa
neko.

Kada mu je žena zatražila kinin
kojije koristila kao lijek,
otišao je do kamina
na koji je stavila kutiju
kinina kupljenog dan ranije,
i sipao malo strihnina u kašiku punu hladne kafe.
Pomislila je kako prah čudno izgleda,
i pokušala da ga rastvori
miješajući ga prstom.
Uvjerio ju je da je to kinin
kupljen na mjestu gdje ga je uvijek kupovao;
i popila ga je.




V
DJEČACI I DJEVOJČICE



4


Dječak je bio bolestan i legao je u krevet tik prije zalaska sunca.
Nakon večere, poslužene ubrzo nakon što je pao mrak,
njegov očuh je izašao iz kuće i otišao u grad.
Kada mu je majka raspremila sto,
pripremila se za kupanje u šupi,koja im je bila i kuhinja.
To se dešavalo pored sobe gdje su jeli
i gdje je dječak ležao.

Dok mu se majka i dalje kupala,
očuh se vratio i ušao u kuhinju.
Čuo je kako majka i očuh započinju svađu,
a zatim dva udarca
i glasniji zvuk – pucanj iz pištolja.

Kada su majka i očuh počeli da pričaju u kuhinji,
dječak je zavukao glavu u prekrivače.
Nakon pucnja, čuo je grebanje
očuhovih nogu po kuhinjskom podu,
a potom je očuh ušao u sobu
gdje je dječak ležao
i ugasio lampu
koja je i dalje gorjela na stolu.
Očuh se vratio u kuhinju
i dječak je čuo kako se zadnja vrata otvaraju
i zatvaraju –
a potom više ni jedan jedini zvuk.



5


Dijete je imalo oko osam godina.
Zbog ovog ili onog prestupa,
otac ga je skinuo golog, bacio na pod,
i tukao parčetom gumenog crijeva,
vičući: „Umri, Bog te kaznio!“
Pokušao je da dijete tresne o ciglom ozidan kamin,
i zamahnuo je snažno djetetom nanovo o pod
i gazio po njemu.



Drugi dio
SJEVER

IV
DJECA



6


Bila je udata za Kineza,vlasnika perionice.
Dok su muž i ona peglali –
muž na jednoj strani radnje
a ona na drugoj –
Džoi je provirio,
a ona je prišla vratima, držeći ruke iza leđa,
vičući: „A viriš ovamo, viriš!“
i prosula lavor dječaku u lice.
Dijete je vrisnulo od bola
i kući ga je doveo prolaznik,
uz jecaje.

Oba oka su mu bila opečena,
kao i koža lica i usne;
odjeća mu je izblijedila
i mirisala na cijeđ.
Njegova majka je došla do perionice
i povikala: „Zašto si to uradila mom jadnom sinčiću?“
i žena vlasnika perionice je odgovorila: „Jesam, učinila sam to
i ponovo bih, kad bih mogla.
Držaće se oni podalje od mojih vrata!“

Na dječakovim očima izašli su plikovi
koji su pukli,
i kapci su srasli sa onim što je od očiju ostalo.




VI
VLASNIŠTVO



13


Oštrouman i brz, pošao je u grad –
tada obično selo –
i za par hiljada dolara kupio
farme u kraju–kasnije parcele u gradu –
zemlja koja sada vrijedi pola miliona i više;
pored toga je bio i dioničar u bankama i željeznici
i imao je akcije i bio dioničar u drugim kompanijama.

Sada je starac
što poštapljen hoda,
ponekad ne možeda prepozna osobe koje je znao trideset ili četrdeset godina,
oči su mu često buljile u prazno
i usta su mu često bila otvorena,
ali ništa nije govorio;
i kući je znao da donese prazne konzerve što je pronalazio i zarđale eksere
obruče za burad i stare bačene cipele,
a jednom i dio neke stare peći.



O autoru Čarls Reznikof

Charles Reznikoff (1894-1976) svojom knjigom Svjedočanstvo (Sjedinjene Američke Države (1885-1915) - Rečitativ, postavlja kamen temeljac američke i svjetske poezije. Rođen je u Njujorku, 1894. godine, diplomirani je pravnik i nakon čitanja Ezre Paunda i Vilijama Karlosa Vilijamsa prihvata mišljenje da američki modernizam treba da se preseli iz Pariza i Londona u Sjedinjene Američke Države. Luis Zukofski ga je u jednom broju časopisa Poetry iz 1931. svrstao uz Vilijamsa, Karla Rakozija, Bazila Bantinga i Keneta Reksrota u objektiviste i tim povodom napisao manifest „Iskrenost i Objektifikacija – Sa posebnim osvrtom na djelo Čarlsa Reznikofa“.

Godine 1934. je, zajedno sa Zukofskim i Džordžom Openom formirao Objectivist Press, izdavačku kuću, kako bi mogli da štampaju svoja djela. Ona nije dugo trajala ali se njeno ime zadržalo, iako njih trojica nisu dijelili poetiku. Reznikof je jedini ozbiljno shvatio ime i držao ga se, gotovo religiozno. Do sredine šezdesetih godina je skoro sve knjige sam izdao, slažući slova za njih u podrumu kuće svojih roditelja.

Kritika ga nije dobro prihvatila zamjerajući mu da je astigmatičan, da je ekstatičan i da mu glas preskoči i zastane u trenutku najveće osjećajnosti kao i da nije sposoban da se usredsredi, da se sjajni stihovi tako izgube u gomilama đubreta.

Tek su šezdesetih godina dvadesetog vijeka objektivisti postali vidljivi, nakon više decenija gotovo potpune opskurnosti. Zukofskog su štampale velike izdavačke kuće, Banting i Lorin Nideker su pisali svoja remek-djela, bilo je čitanja poezije, čak i po koja nagrada. Među njima je bio i Reznikof. Godine 1974. Black Sparrow Press je počeo da preštampava cjelokupnu Reznikofljevu poeziju. Umro je 1976. godine, zapamćen kao nevidljiv pjesnik, koji pješke prelazi tridesetak kilometara po Njujorku i zapisuje to što vidi u jednu sveščicu.

Svjedočanstvo je započeo tridesetih godina kao proznu knjigu, zasnovanu na pravnim dokumentima koje je čitao za Corpus Juris kao i drugim istorijskim dokumentima. Pedesetih godina je nastavio sa pisanjem te knjige, ovoga puta poezije uz poseban osvrt na pravne kriminalne slučajeve i slučajeve zapostavljanja. Knjiga sadrži tri geografska predjela (Sjever, Jug, Zapad) i podkategorije poput „Djeca“, „Društveni život“ itd. Reznikof se dosta inspirisao svjedočenjima sa suda, pokušavajući da u svojoj poeziji ne prikaže osjećanje, već samo čiste činjenice, i njihovom preraspodjelom generiše potencijalne emocije.