Davor Ivankovac
pretposljednji tango u jugoslaviji
SJEVEROISTOČNI
Stao sam na obalu mora i vidio: fali pola kopna!
Šav na stolnjaku suštinski dijeli odgovornost.
Slika doma na dnu praznog tanjura.
Prostiranje vjetra bešćutno kao obzor
prinosilo je dim iz nazubljenih pogona.
I vidio sam sjeverno nebo, grad, odluku:
prozirni kristal u noći. Tako je došla zima,
zatim jesen, pa ona. Jugozapadno od utjehe
stajala je smislena kao čavao za osmijeh.
Ribe su udarale u lakirane noge,
papuču s rupom, trzaj mačjeg uha.
A Bog je htio molitve, mamce na udicama smrti.
Bonaca vjetar, korpicu kruha, otkucaje zidnog srca.
Bio sam sjever, mjesečina, ništa:
tupa bol u tupom kutu sreće.
Nalik površini Marsa, iščekujem strah i užas.
Između red jablana i vrba, gole topole.
Linija željezničke pruge.
Obećana zemlja
Slađanu Lipovcu
U njivama viđenim iz vlaka kiša pada bez ikoga.
Bez svjedoka kiša kao da i ne pada,
ne pada noć, magla se ne prostire, samo
mokre tračnice i stupovi, bandere
i betonska postolja, sve mokro, sve samo,
sve ne postoji.
U brzom promicanju, krajolik je površina Venere,
stran i nedostupan, tuđinski život
u udaljenim kvadratima svjetlosti.
Ondje ne zalazimo sjećanjem, rukom ili željom,
dok se polako pale i nestaju u tami,
nestajemo i mi, nastajemo, jurimo i
jureći kroz ništa
sporije starimo.
U prostoru: kuće i praznina, kuće i praznina.
Na jednoj kapiji pisalo je MED
i odmah smo znali: ova je zemlja
obećana drugima.
Pet minuta prije zime
Izađem u šetnju i zateknem se na groblju.
Otkud ja ovdje, iznenadim se pitanjem.
Otkud ti ovdje, iznenadi ja mene.
Kakvi su me to podsvjesni puteljci doveli čak ovamo?
Kakva krivnja me vodila kroz ulice i raskrižja,
kraj bodljikavog grmlja i podivljalih pasa?
Lakše je spoznati da je sijevanje munja.
Neodlučan kao u predsoblju strane kuće
čekam da drugi progovori, gestom ukaže na očito.
Preko ravnice, poput lavine, kotrlja se mrak.
Kad bi se tako moglo nazad, da se ne pomisli na
korijenje grobnog korova.
Grobovi drugih
Nakon radnog vremena ostao je
stanoviti osjećaj praznine:
taj prostor bez odjeka predmeta u sebi,
neshvatljiv bez ruba, onoga između.
Ali praznina je uvijek izvana.
Kao sve što će ostati nedoživljeno:
osobe, trenuci, krajolici.
Jednom sam hodao puteljkom između njiva:
tišina se nije mogla omeđiti.
Vjetar nije njihao maslačke i makove,
nije bilo vjetra da njiše
ono čega nema.
Puteljak je bio davno utaban, prašnjav:
život o kojem slušamo,
bez pristupa toj beživotnosti.
Tuđi život je strašniji od smrti.
U području sivog,
u tom zapanjujućem izostanku okomitih putova
kao tamna analogija sabrana je misao:
Mrtvi rastu u grobovima, grobovi u živima.
Aritmija, predvečer, naglo
Stigao sam samo pogledati s prozora.
Vani se zgušnjavala magla, cijeli dan,
kao da je netko topio snijeg,
netko velik, bezuvjetan, potišten.
Svinje su skvičale svoj posljednji mraz i pomislio sam,
ovdje nema ničega od grada i velegrada,
samo ta bjelina i mutne naznake nečega,
mogli bi to biti ljudi,
u krvi im je ljubav, alkohol i rak,
užurbane siluete pod vinkovačkim svjetlima.
Odakle dolazi slutnja, pitao sam nekoga u staklu.
Ovdje se prošeće stvorenje iz svemira,
pod ovim lampama svjetlost ne nudi vid,
život ne daje ništa, prijatelji dođu i odu, prođu,
a netko je ponio i kišobran, crn,
tamnozelen, sklopljen.
Naglo sam se vratio k sebi, sobi,
stolu i krevetu,
nečije cipele kao glava u jastuk padaju u zaborav.
Tako sam kupio još jednu noć, ovdje, nedaleko grada,
pri samom kraju kontrolirane panike,
uzeo posljednju tabletu,
udahnuo.
Nerođeni
Promolilo se sunce zubato poput bogova i
odaslalo ljubavni sms iz onostranosti.
Ukazanje na površinu virtualnog papira:
nije li vrijeme da razmisliš
o ručnim bombama iz ladice?
Što kad nakon petka osvane četvrtak?
Među starim namještajem stare bakine kuhinje
sada tek mačke iščekuju proljeće, tepih je natopljen
mokraćom i primislima,
u koljenu pulsira sjećanje na rat,
na rubu je bilo bolje, pomisliš,
dok zaustavljeni sat na zidu
još uvijek mjeri vječnost bespomoćnom Kristu.
Studen je došla prekasno i odlučila ostati,
drva se tope brže od terapije i poledice
na kojoj je i noćas izgubljeno
troje: bili su mlađi od tebe, prenose portali,
a takvi će zauvijek i ostati,
nerođeni poput njihove nerođene djece,
ti ipak živiš i pamtiš,
dok stojiš nasred sobe, premišljaš i odgađaš,
postaješ stariji
od svijeta.
Proljetno čišćenje
Od svega, najteže nam padaju proljetna jutra.
Kad prijepodne potraje do predvečerja,
a sunčeve zrake krajolik posipaju
sitnim prahom tjeskobe.
Udišemo ga s prohladnim vjetrom
nesvjesni njegova mjesečevog porijekla.
To saznanje dolazi kasnije,
kad se vojska povuče, a čistači mlazovima vode
potjeraju krv u kanalizaciju.
Iz podzemlja tada izlaze uhranjeni štakori
nastavljajući gdje su stali psi i lešinari,
dok ne zabliješte uglačane kosti vremena.
Do noći, talog u alveolama se stisne.
Iskašljavamo tvrde grumenčiće stvarnosti
znajući da teror nikada neće prestati.
Nekoliko godina mira
U vrijeme popodnevne kave ažuriramo antivirusni,
vrućina jenjava u polutami sobe,
monotona izvješća s glavnih autoputova.
Hipnotički zvukovi strojeva iz susjedstva
vraćaju u prošlost.
Krajem osamdesetih beton se pravio
kako mačke predu:
kao tiho srce vremena u satu.
Uvijek je to neki zvuk, monotonija teretnog vlaka i panika
lokomotive, uvijek je to odjek s crkvenog tornja,
taj nagli podivljali lavež koji prene baku, mobitel Andreju.
Moloko i Portugal. The Man u ćoškovima,
među dovratcima,
pletu zamke novim uspomenama.
I prostor ponavlja obrasce, uvećavaju se mjerila, smanjuju,
rupe u zidovima, u ljudima, mramorne grobnice,
atomi u središtu praznine.
Ponekad padne daska, nešto se zalupi, lupi,
propuh u vratima mrtvačnice
i predenje strojeva
u susjedstvu stane.
Uslijedi mir.
Kucanje zidnog sata
Možda je to zvuk nedogađanja,
sintaksa vremena kroz mehaničko pojačalo
okačeno na zid. Možda, dok sjedimo u tišini,
osluškujemo ravnomjerno kapanje na prozorsku dasku,
iz polusna, iz buđenja, između dvaju trzaja,
ili nam se u tamu duboke nesvjestice probija
kao kapanje infuzije
odbrojavanje bolničke aparature.
Možda, dok ležimo kraj prozora, uslijed naprezanja
pucketaju stakleni zglobovi vremena.
Zašto je vrijeme bolesti tako glatko i oštro?
Mali rez na jagodici, slovo zariveno pod nokat.
Jutarnje zrake na površini zida, kalendar reflektira
crne dane i crvene nedjelje, sve je okoštalo,
bezmirisno,
bijelo,
samo otkucava još polovica srca.
I dok traje, teško se nositi s tih
šezdeset malih tišina
u jednoj minuti.
Film
Noću sanjam unazad a kada se probudim,
slušam zvukove iz ogledala.
Svježe okrečeni zidovi ne reflektiraju
ništa konkretno: bjelina može značiti bilo šta,
praznina punjena po potrebi:
snijeg, snijeg otopljen u maglu, magla u mlijeko,
mlijeko bijelo kao kada u koju ga izlijevaju
da bi u njega sredovječna mađarska barunica
zaronila velike dojke
bijele i tople.
Nevidljivi svetac u ogledalu pretvara
mlijeko u krv: ljekoviti prašak u šalici
proključa kraj uzglavlja: gejzir koji izvire
iz kože i na trenutak zabljesne
u programiranoj igri zrcaljenja.
Klavir se odrazi kao bubanj, doboš zaglavljen
u potiljku, pred zidom za strijeljanje i
najčešće baš tada začujem komešanje.
Stignem se pomoliti redatelju jutra
za miris njenih pazuha
prije nego ulašteni roboti na konjima
razbiju sve statiste
kao da je nedjelja.
Život miriše na kavu
Kiša će isprati autoportret jutra prije negoli se
svaka izvjesnost uglavi
u predviđeno mjesto.
Knjige su ukiseljene od dugog stajanja
na pravim mjestima, pritisnute teškim
kamenjem odustajanja,
možda su kancerogene, perem ruke,
svako je listanje lutrija s vlastitim genomom,
nebeski svod je azbestni.
Bijele linije pod nebom ostavljaju pali anđeli, one
podvlače svaki izlazak u svijet.
Mlaki ljevičari izopćuju sve konzistentnije
od vlastite duše i poezije, tonu,
nemaju ništa protiv sebe ili mene, ali ja sam
s krajnjeg istoka iza kojeg stoji istok.
Kada sam tamo
skuham si crnu tursku kavu i razmišljam o povijesnoj
nužnosti i nuždi, trivijalnim razlozima opstanka
nacije i pojedinca, miriše
cijela kuća i pola ulice, privuče ponekog,
uglavnom pogrešnog,
a ovdje su ulice kao drugdje avenije, čak i seoske,
duge i široke,
dovoljno da prođe nekoliko tenkova i
ne zaglave se, ali to ne smijem reći, to
mislim u osami. Gutam terapije i nikoga
ne proklinjem, i ponekad samo odem. Hodam
velikim zapadnim gradovima, zalazak sunca
jednako je daleko, nitko me ne gleda, ja sve,
šutim, čekam zeleno, a svijet i dalje miriše
na istočna zgarišta i kavu.
Pretposljednji tango u Jugoslaviji
Upravo kada sam pomislio
da sam napokon svršio sa svime
osjetio sam tijesnu blizinu države.
Poštar je dostavio dokaze da nisam u dodiru
s novim društvenim poretkom. Ne vidjevši kako se
to razlikuje od komunizma i diktature, nastavio sam
okopavati ljiljane i grožđe. Sredinom tjedna i godine
orahova krv škropi oštricu sjekire: čije držalo je raslo
kao odmorište pticama i jednom samoubojici:
nedavno je posječeno da bi dalje sjeklo.
Izdaleka lavež čipiranih pasa, lutalica s rodoslovljem,
u srcu satelita pulsira ljubav za njih i silazi s neba,
nevidljiva i brutalna domovina. Hrđa s noža
ulazi u svinju i razlijeva se krvotocima
gladnih roditelja: koji su masturbirali na
francuska međunožja sedamdesetih, kasnije
su: kina zapalili, žene silovali, psima pucali u potiljak.
U pauzama svetih istrebljenja:
zaigramo svoje pretpotopno kolo i
pojedene savjesti
nepovratno emigriramo.
Na radiju u hladovini trešnje:
ionski raketni motori jašu repove kometa,
roboti nam kopaju
grobove u svemiru.
Karirana
Topli vjetar u siječnju puše iz budućnosti.
I soba je nenadano baršunasti nagovještaj čelika.
Tale ga u tvornicama zakona i povijesti iz čijih
nazubljenih dimnjaka isparava paravan
za liberalnu pelud. Progres u večernjem pogrebu,
izdužene sjene padaju u nemilost, padaju u prezent,
sutonska vatra i tjeskoba. Razlika je neznatna,
tek u pokretu glavom kad ulazi u vidokrug,
otresa pepeo i prelazi rukom preko ožiljka na vrata.
Tako i ja s ramena otresam ostatke noći.
Padaju na sjenu ostarjelog marksista sa žutim
gumenim rukavicama. Podočnjake stavljam kao ordenje,
dok misao u terariju nedaleko kuhinje
zaoštrava vid u ušicama igle.
Mrlje na slikama svjedoče o posrnuću,
izlizane knjižice i razliveni pečati, potvrde,
mraz na obrvama radničke klase, češalj
u džepu očeve košulje, karirane, sprijeda,
lica ljudi koja nisam vidio, koja sam sanjao, umislio,
lica obješenih, umornih, zaoranih crnim plugovima
nestaju kao kuće u hrvatskom sumraku.
Samo to, jedina konstanta, jedan život u ravnici,
mnogo smrti. Dezinficirane pločice i plavi linoleum.
Kako sam mogao odustati od veljače?
U mirisu amonijaka i čaja od koprive,
spuštam se niz ulicu, penjem se u zalazak.