Jelena Radovanović
Trči Jelena trči
Cloaca maxima
Vi to nama
bagro nalickana
decenijama krčkate
muda kao bubrege
servirate nam slasno
suv kurac u aspiku
i masnu krpu u šljokice uvijenu
žuč kao med
i sve to
da se vlasi ne sete
vi to nama banditi uglađeni
rog za sveću prodajete
mačku u džaku
muda od labuda
klanje kao oslobođenje
svastiku za krst
mantiju kao veru
čemer kao napredak
lobotomiju kao mir
akademike za mudrace
kurve kao kraljice
patriote za mučenike
masovne grobnice kao deponije
sve dok mlaka sportska makljaža
i mirnodopska apatija
uskoro vam ne dosadi
i opet sa buljukom stasalih sinova
između dve vatre
na mig velikih igrača
srbe na vrbe
hrvate za kravate
bosance u lance
crnogorce na koce
puj pike
i igre ponovo počnu
Nemam više vremena
I onda ne nemoj mi prići kažeš jer
sreća je lepa samo dok se čeka
nije nego ljubavi nije nego
kakve divne lirske budalaštine
Zaboravio si da smo deca uklete zemlje
troši nas brzo kosi naglo
tušta je ovde i tma smrti
zaboravio si da si gledao užasu u zenice
i pola života sebe čupao rukama kao kukama
iz mulja tog bunara
zaboravio si zar ne
da videla sam sirotište u Sibiru
i vratila se kući trepavica opalih od soli
nisi ni primetio da su mi osedele stidne dlake od čekanja
kako i bi
kad zaboravio si izgleda dva rata
zdušna bratska klanja
mrtve trudnice u reci
spaljene gradove
smrskane mostove i lobanje
sve prosute i odlivene mozgove
svinju koja je jela krvave bebe
raskrečene žene iz kojih su curili potoci
strah koji te ždrao u sarajevskoj kasarni
mladost potrošenu ratovima i čekanjem
na vetrometini dva trula veka
generaciju natopljenu bensedinima i alkoholom
i otetu emigracijom
zaboravio si tinejdžere koje gledaš svaki dan
odgojene brižljivom debilizacijom
zaboravio si mladiće pokošene srčanim udarima
i mlade žene izjedene tumorima
zaboravio si zar blagodeti međunarodnog milosrđa
i kako su nas obogatili osiromašenim uranijumom
zaboravio si da država je deponija gmazova
i kupleraj muljatora
i da nas ukleta zemlja nikad nije volela
zaboravio si sve
istoričaru sa amnezijom
onda ne nemoj mi prići
jer sreća je lepa samo dok se čeka
trice su to i lepe kučine ljubavi moja
ja vapim priđi mi priđi
dođi u sjaju kao Zevs i probij me svojim gromom
sprži žezlom i zajahaću te
kao Evropa svog belog bika
baciću ti ovo tahikardično srce u ruke od alabastera
igraj se njim kao krpenjačom
radi šta znaš
samo me ne ostavljaj nikad samu
kad neko kaže sreća je lepa samo dok se čeka
biće krš i lom
gađaću ga očima od kukute
srčom načetog srca
strelama decenijske neuroze jer
načekali smo se mi ovde te lepe sreće ljubavi
istorijski smo se načekali
za medalju
Te žene
Te nevidljive žene
koje su gledale
krvave patrljke svoje utrobe u bolničkim lavorima
povijale mrtve fetuse
dojile neživu decu
te žene kojima su ispirali i čistili materice
dezinfikovali sva živa tkiva
- srca nisu mogli
one koje su gledale u kovčege svoje dece
i molile se smrti
one koje ležu u grobove svojih kreveta svake noći
i pokrivaju se nesanicom
te žene koje ustaju svakog jutra
obuku se slojevito
ljušturu čauru kapsulu pa oklop
nameste svoj krst kao broš
skinu masku sa čiviluka i odvaže se u gungulu
te žene
dodiruju vas u tramvaju ovlaš
molekulima svog parfema i straha
simuliraju život imitiraju sreću
zalivaju cveće prostiru veš stavljaju ruž
voze se na posao
tamo se smeju rade dugo do tuposti
lepe obične vickaste nikakve briljantne
presamite se od očaja na nekom toaletu
i izađu vesele i nove
te žene
hodaju oprezne kao mačke
oko kratera svog ludila
neke i upadnu
te žene koje borave na psihijatriji
i kažu da su dugo imale grip
te žene taru svaki dan
svoju senku o vašu
i mole se da svet čuje
i mole se da svet ne čuje
krik koji u njima zri
Carpe fucking diem
Govore mudraci
smireni
srećni
oni u ravnoteži klatna
kažu budisti
i oni koji su pronikli u tajnu
ne živi u prošlosti
mani se budućnosti
ceo život je u jednom danu
i taj dan je danas
carpe zato taj diem
carpe diem majkumu
carpe fucking diem
ščepaj dakle današnji dan
za njegova otečena potentna muda
čak i ako si navukla žaluzine
i sklupčala se u pokrivač kao u pokrov
hraniš se svojim mrakom nasušnim
i valjaš se u marinadi svojih izlučevina
i ceo život nemaš namere da ustaneš
dok napolju muve vrcaju valcer
u orgazmu proleća bubri vazduh
ljudi žamore pod prozorom i žele ti možda i dobro
i ceo svet je kao ispao iz reklame za prašak za rublje
čak i ako ti je danas u stomaku puklo neko granje
srce ti je implodiralo
i suština ti je iscurila u posteljinu
neće nikad biti više ovakvog dana
baš nikad više ovakvog jedinstvenog neponovljivog dana
kad si skupljala srču sebe po sobi
ustani zato draga i
carpe diem
carpe diem
carpe fucking diem
Ne beri brigu
A se zaraduješ
a se i mrvku ponadaš
a si malko perje rašušoriš
a se nešto rašćurlikaš
a krilima zaklepećeš
u stranu se zaneseš
od zemlje se kao kokoš odigneš
paunovo pero na drum si izgubiš
krestu ko lepezu rastvoriš
grudi si razdrljiš
đinđuve neke natakariš
šaren rep raspirlitaš
kroz avliju se raspojasaš
na pritku si zapevaš
oblake zajašeš
golemo se zamaješ
nešto si umisliš
u svet se drzneš
i još sve zviždućeš
ne beri si gajle
nešto će te već zvekne odostrag
život čvrgu će ti lupi
e u inat
da se spotakneš
da te spotaprči
širom da se prućiš
da se ne uzoholiš
da se ne umisliš
koj si mi pa ti
Nedelja
Izašle su horde vrednih žena na terase
oprale su sve mozgove u kući
stavile ih na žicu
pobacale oči po ulici kao udice
razmenile recepte
zapržile čorbe
uštirkale šustikle za televizore
natopile trač nasušni u šolji kafe
namirile dično potomstvo
žalile se na muževe
čuvale brakove
žmirkale na pritkama po dnevnim sobama
bile su smerne tupe i srećne
a ti zalivaj i dalje očaj u svom brlogu
još vuci lešinu pobune u sebi
drljaj tupu žaoku u tresetu trule provincije
tuci tahikardiju u olupini među rebrima
i pljuckaj unaokolo te otrovne koštice
Strava svoga ja
veš koji je režao
ručak koji je čekao
sudovi koji su vrištali
paučina koja se cerila
soba koja je ćutala
plafon koji se spuštao
nesanica koja je bujala
plač koji je rastao
očaj u ćošku koji se razlio
kao prosuto ulje
stavila si prst u njegov tornado
slepo te usisao
vitlao te samleo ti kosti
zgnječio ti srce cepkao ti vlakna
mljackao ti očne jabučice
pojeo ti mozak kao pihtiju
nećeš da preživiš mislila si
dok te na dnu crnog levka
čekao spreman
taj teški strašni mir
Oglas
Menjam poeziju za sreću.
Menjam all you can eat za lepinje s plotne.
Menjam odlazak u emigraciju za povratak kući.
Menjam rog izobilja za šaku divljih jagoda.
Menjam lajfstajl za život.
Menjam kruzere sa pet zvezdica za tvoju sobu na Novom Beogradu.
Menjam ostrige za kačamak sa vlaškim sirom.
Menjam uspešne na kokainu za luzere na bensedinu.
Menjam Toskanu za jedan pogled na Fatničko polje.
Menjam dizajnersku kuhinju za prababin truli kredenac.
Menjam srpski patriotizam za sve laži jugoslovenstva.
Menjam sve svoje dane za onu noć u hotelu.
Menjam skajlajn na Menhetnu za let iznad sibirske tundre.
Menjam pozitivnu psihologiju za čestitu mizantropiju.
Menjam sve svoje cipele za tvoja gola stopala.
Menjam Srbiju za more.
Menjam društveni vrh za samotnjačko dno.
Menjam mobilni telefon sa dvesta brojeva za jednu noć živog razgovora.
Menjam Beograd za baštu na Rtnju.
Menjam nju ejdž palamuđenja za socijalističke parole.
Menjam loše pamćenje za dobro sećanje.
Menjam televizor za bilo šta.
Menjam život u liberalnom kapitalizmu za detinjstvo u komunizmu.
Menjam sve svoje parfeme za kap tvog znoja.
Menjam svu životnu mudrost za jedan dan glupiranja.
Menjam lažni glamur za iskreni očaj.
Trči Jelena trči
Imali smo četrnaest godina
išlo se u Francusku na đačku razmenu
sve devojčice u busu su imale minival
dvojica na sedištu ispred mene
su besomučno drkala dva dana
i dve noći
mislila sam otpašće im do Francuske sigurno
slušao se jebeni DjuranDjuran
a kad smo stigli cela Burgonja je mirisala
na praline i sveže bagete
i sve Francuskinje su se odmah
smrtno zaljubile u naše dečake
i sve naše devojčice su se ljubakale sa Francuzima
a ja sam htela da se ljubakam i da se smrtno zaljubim
ali u koga dođavola ovako nadrkana
pa sam se pretvarala da mi je to ispod časti
da moj duh lebdi iznad ljudi, stvari i pojava
i takvih trivijalnosti
kao što je držanje za ruke
žvalavljenje sa protezom
i mršenje minivala u mirisu kroasana
pa su nas onda domaćini odveli
u ogromni gradski park
kakav je to samo park bio
parkčina
kao pola našeg malog grada
trava zelena kao čoja
drveće kao iz slikovnice
ne kao prašnjavi platani naše industrijske kasabe
i tu se onda pravio neki piknik
i svi su očijukali puštali kasete i fenomenalno se zezali
a meni je došlo
popela sam se na vrh parka
raširila ruke i obrušila se na sve njih
letela sam iznad travnjaka koliko me ruke nose
i vrištala sam iha-iha- ihaaaa
naši su vikali šta ti je sedi majketi
brukaš nas
Francuzi su se kikotali
„mais ce que...“
nastavnicima je bilo neprijatno
izvinjavali su se u moje ime
kazali su da normalno nisam takva
da sam normalno fino vaspitana
normalno ja
jebeno nisam takva
zato i trči
trči
trči
trči
Jelena
trči
Avgust
Izašao si silan iz kamene kuće
u rapsodiju zrikavaca
zaklonio si sunce na zvoniku manastira
dok brest je lupkao u kapke
i veče se razlilo kao crna plima
izneo si nam izobilje -
ratluk od oraha i bokal kišnice
kafu iz fildžana i kocku šećera
smokve i murve
u orgazmu purpura
pomilovao si čemprese dlanom
kazao si, ovo je postojbina krvi, draga
ovo smo mi
uzeo si me u krilo
podigao slanu haljinu kao svoju zastavu
i rasekao prezreli nar:
kad krv mu se razlila po stolu
iz semenki njegove hemisfere
buknuo je iznenada
koncept kosmosa