Laš Sobi Kristensen

Pečati


Hodač po žici


Težina srca mi
omogućava
da balansiram.
Svakog dana vezujem kravatu
i čistim cipele.
Gazim trotoarima
po gradu
i tražim žuta polja.

Jedino u rudnicima
ljudima trebaju lampe.
Sve što je ovde potrebno
samo je malo srce
koje zna da stupa oprezno
i uglancane cipele
s mašnom.


Fotografija I


S dve ruže za uvom
vrtlar ide kući
s posla.
Noću orezuje
svoje snove
i pušta korov
iz jedne
usamljene
šolje.


Priznanje akrobate


Mogu da stojim na rukama
dok jedem,
na glavi dok pevam.
Mogu da balansiram
na ogradi,
da se penjem na drveće,
da skačem s grane na granu
prava je sitnica
za mene.
Mogu nogama da se zakačim
i da spavam tako
kao slepi miš,
mogu da sedim
koliko god hoću
na vrhu jarbola.

Ali kad stojim
sa obe
noge
čvrsto na zemlji
u glavi mi se zavrti
i
padam.


Kamila u mom srcu


Kamila u mom srcu
ima duga lutanja
pred sobom.

(Pesak mi je na jeziku,
sunce u ustima).

Sva jezera su lažna,
svi bunari su
samo suze u uglu oka,
kiša je orošeno čelo.
A sunce:
vatra u krvi,
plameni poljubac neba,
zlog neba.

Neka gradovi opstanu,
neka ulica otrov grgolji
u grlu,
neka se domovi zgusnu.
Horizonti se dosađuju,
nema više zemalja,
nema novih pravaca,
najviša planina je samo prospekt,
snovi
samo su platna.

Sada moram da nađem tvoje srce.
Ja sam kamila
opremljena za dugo putovanje.
Neka vetar oduva pesak u stranu,
neka izvori budu otvoreni.
Sagnuću se i piću,
poljubiću, oglednuću se u toj
uzburkanoj vodi i oživeću te.


ČOVEK S GORUĆIM KLOMPAMA 1-8


1.

on koji trči niz ulicu
s ptičjim gnezdom u svakoj ruci
on koji u glavi ima hotel
i po jaje na svakom prstu
koji zamiče za ugao
u gorućim klompama

čovek je koga moramo slediti


2.

kaže:
moramo trčati brže od glasina
moramo zaboraviti naša imena
moramo ehu pronaći ciljnu tačku
moramo sutra uhvatiti već danas


3.

on koji trči niz ulicu
s vatrogascima za petama
on koji juri na crveno
kao seljak u gradu
on koji prevrće sve tornjeve
i konje na svoju stranu pridobija
on koji ukoso trči
u gorućim klompama

čovek je koga moramo slediti


4.

kaže:
od grada do grada prostiru se putevi
od granice do granice lete generali
od doma do doma opslužuju poštari
od čoveka do čoveka crvene su niti


5.

on koji trči niz ulicu
u sred ptičjeg jata
kome su leđa puna ključeva
koji poznaje svet kao svoj džep
i na ti je sa svakom ljudeskarom
on koji sve rupe zna
i zna da nema izlaza
koji na tren zastane na trgu
u gorućim klompama

čovek je koga moramo slediti


6.

kaže:
prošla godina je prošla
danas nam izmiče
sutra je počelo
i smrt spreda nailazi!


7.

on koji trči niz ulicu
i hvata lososa na slapovima
on koji trči iz života
kroz baš svaka vrata
on koji toliko daleko trči
da opet ovde stigne!
koji prelazi mostove
u gorućim klompama

čovek je koga moramo slediti


8.

kaže:
klonite se mene


Pod crnim kišobranom


pod crnim kišobranom idemo kući
s tihih sastanaka u podrumima i garažama
s nemih povorki sa trgova i sedišta
s crvenih poljubaca u parkovima i uličicama
odlazimo kući radiju
i noći punoj antena
pod crnim kišobranom idemo kući
glasovima što dolaze iz drugih zemalja
muzici koja se bez instrumenata svira
odlazimo kući
ljudima koji nam nalikuju



naše dete još nije rođeno
i uvek nas doziva u snu
mi smo kao ptice u opasnom gnezdu
naša krila nisu stvorena za beg

pod crnim kišobranom idemo kući
za nama su svi mostovi i plamenovi
iza nas nema budućnosti
pred nama nema nade
pod crnim kišobranom idemo kući
sa svima imamo dogovor da se vidimo sutra



naše dete još nema ime
uzvikujemo ga kad veče padne
želim jedan život bez trnja
želim ples koji nikada neće umreti
pod crnim kišobranom idemo kući
iz poseta društvu koje trpi naše izražavanje
s ciničnih rastanaka i toplih ruku
od ljudi koji nam nalikuju
odlazimo kući do četiri zida
i jedne bele ljuškajuće kolevke



pod crnim kišobranom idemo kući
a još uvek ne pada kiša


Zapis na zidu


prababa
je izvezla alfabet
koji sad visi na zidu
nakon sto godina
od a do š
nijedno slovo nije zaboravljeno
igla i konac
bili su njena pisaća mašina
zamišljam je
(u mirnom snu)
s prstima u sporom bodu

često razmišljam
kad su večeri pospane
i kad mi je grlo
zatvoreni put:
rado bih svoje pesme šio
pod belim lampama
prijatne
bolnice


Pečati VII


retko
posećujem sopstveni život
to je tren kad se ne usuđujem da se okrenem
tren kada je iznenada sve u fokusu
oštar kao krug oko meseca zimi
i sablja plaćenog ubice
tih kao sunčev stetoskop
i Božja usta

poseta je kratka
nikad ne stignem da čujem dijagnozu
nikad ne stignem da sretnem sebe

od tada stojim izvan
od tada čekam u ogledalu

i sve se približava

pamtim jednu reku
stajao sam u svojim tragovima
bio sam dete
umočio sam ruke u vodu
i video da sve je prozirno
i sve je u pokretu
od tada trčim obalom
s rekom u rukama


VETROVI VESTEROLENA*

* Vesterolen (Vesterålen), arhipelag koji se na severu nastavlja na Lofotska ostrva u norveškom moru.


Na početku beše vetar
On je planine izvukao iz mora
i privezao ih za nebo
On je prosekao fjordove
i prosuo liniju ostrva ka zapadu
On je oblikovao krajolik u svojoj slici:
divlji i mekani

*

Na početku beše vetar
i vetar je svuda
On dolazi s ustima punim snega
i ledenom pesnicom
On dolazi s blagom moći
duž plaža u junu
On kruni brda
i ljušti asfalt s puta broj 90
On tera ovce da pevaju
i konje da igraju
On tera mačke da lete
i galeba da mirno stoji
On tera kormorana da skače u more
i da zatim krila okači da se suše
na iznenadnom suncu

*

Na početku beše vetar
i vetar je svuda
On je more naučio da govori
o ribolovu, tišini pred buru
o brodolomu:
Govor veći od našeg alfabeta
Govor precizan kao pevajući kodovi kitova
i koreografija ptica

I vetar na mostovima Vesterolena svira
koncert pod vedrim nebom
za gudače i duvače
za timpane i drombulje:
džez u januaru
polku u aprilu
menuate u maju
simfonije u septembru
i bluz, bluz u oktobru

Na ovim mostovima
koji pejzaže u jedan kroje
velikim bodom

*

I vetar je svuda
On se povija nasuprot krajoliku
kao što se ljudi povijaju na vetru
pronalazi prolaz
i prodire korak po korak

Ovde vetar vrata zalupi
pa budi dobrodošao
Ali On nikad sveće ne gasi
Dahom ih raspiruje

Na početku beše vetar
što krunu polarne svetlosti polira u maju
i što ponoćno sunce nosi kroz junske noći


(uvo)


nećeš verovati u to što govorim
koliko puta moram to da kažem:
nećeš verovati u sve što govorim
i ne samo to
četiri zvona su prišivena
za moj jezik i
zato mi možeš verovati
kada je tiho
kao svetlo od sedam stopa
merdevine od vetra
i kofer pun zemlje

ali kada me poljubiš
(ako to vreme dođe)
brzo ćeš znati da li mi se to sviđa


(pravac bega)


trebalo je da se ujedem za jezik
(prekasno)
trebalo je da iskopam oči
(prekasno)
trebalo je da odsečem uši
(prekasno)

nije tačno da
treći put bog pomaže

to što sam rekao - rekao sam
to što sam video - video sam
to što sam čuo - čuo sam

to što znam
ne mogu da zaboravim,
a to o čemu sam sanjao
nikada neću videti

ali nogama svakako
puštam na slobodu
i bežim kao sam đavo


O autoru Laš Sobi Kristensen

Laš Sobi Kristensen (Lars Saabye Christensen) rođen je 1953. godine u Oslu. Od 1976. godine objavio je preko 40 knjiga pesama, romana, zbirki priča i drama. Knjige su mu prevođene na više od dvadeset jezika (romani Polubrat, Herman, Bitlsi...). Za svoje stvaralaštvo dobio je značajne nagrade u Norveškoj. Živi i radi u Oslu.