Mirko Kekić
Da došao sam da te jebem
Još iskrenija pesma
Stiže leto,
kazaljke, između naših reči, trome su taman dovoljno.
Sve plavo što sam i imao reći čula je poneka bivša
i samo su rane zore bolne i rumene.
To tek devojčice, od lipa snene,
ne znaju zašto ih mami
kiša.
Da.
Pošao sam, da te jebem.
Prošao ulicom tiho, mesečarski
– ko sasvim dirljivi ubica, u suton.
Šumele su krošnje pokisle
i predvečerje mrko – ko ton
raštimanog kontrabasa.
Išao sam, nasmešen,
a jedan od dečaka što prose
smucajući se po modrim senkama ulice
pogledao me je duboko – kao neko stran, neko moj.
Namignuo sam mu, kao:
„Da, pošao sam da je jebem.
To je slutnja koju si s mlekom pokupio
i čekaš neki april da se setiš.
Ono što Oni radili u tvojoj sobi
a ti stajao, na prvom snegu,
i vežbao da gledaš surovo
i maštao da pobegneš u neki grad
i da ti se nešto desi...“
Da, pošao sam – duše sažete, nehajno zbacivši svu
hrpu ideja renesanse, Laure i romanse,
jade švabe u plavom kaputu,
sve melodije u A molu,
Novi zavet, Rafaela...
A gle: Jedan predak, od nomadskih proleća drukčije rumen
i rutav, u mojoj krvi zaigrao je resko!
Jedan predak, koji je još Nemanjiće psovao zbog nameta,
paganski dirljiv, prepun klisura i sela.
Baš ništa, malograđanska sreća – ni žarka ni bela.
Al mi se uglovi usana odavno nisu, tako željni neba,
za pticama otimali.
Pošao sam da... Da.
Džepova punih naivnih saveta starijih dečaka iz predgrađa,
u grudima: mesec, okrnjen,
poliven s nešto manje od litre najjeftinijeg vina,
jučerašnje ljubavi prerušene u nenadne ljutnje i blagosti,
očevi kamiondžijski štosovi i, za sina,
najbližim glasom prošaptane bajke.
I možda je to baš, baš tužno... Možda sasvim majski plavo!
Ne puštaj samo balade iz vremena naših majki.
Ne čekaj me na prozoru kao moja, kao mala.
Možda mi dođe žao što ne otkinuh onih par lala
ispred komšijske zgrade.
Možda mi dođe da ti, iz sveg srca, pričam
kako, tamo kod mene, puna zvezda protiče reka,
kako su ti u očima pruge, a koža tako belo meka
i pitam te za omiljenu knjigu, za boju...
Al, bojim se, biće lako, ružno
Ništa naročito tužno...
Ne baš sasvim, sasvim plavo.
Noć
je pala. Zvezde se pale
po barama od katrana. Jata. Krovovi.
Kroz krošnje pokisle mesec se valja, plovi...
Vidiš, možda je i to nekakva renesansa, razmisli
– to što sam došao da
demontiram srednji vek u nama! aranžiram sumrak idola!
Hrist gine među zagušljivim voštanicama.
Nema tu: „Ili ili lama savahtani!“
Rumen i rutav, onaj predak uspinje se da ga rani
olistalom granom.
Gluposti!
Kakva predstava za neke naivne nas.
Zvonim.
Otvaraš.
Al suviše je, suviše kasno.
Makovi kraj pruge u tvojim očima tako topli,
tako slični...
Nikako neću moći lako iskočiti iz voza.
Da, suviše lepo... Suviše plavo.
I sve ide niz tu reku.