Siniša Tucić

Ukidanje svrhe


Stroga crvena linija


Prijatelju,
ono što mi preostaje
ono što jedino mogu,
da izvadim zarezač
zašiljim zrno olovke
zrno koje na belom papiru
drhti od straha
i jednom crvenom linijom
prekrižim svaku emociju.

Bog je jedan
ali pruga na papiru se račva,
a ne možemo
prekomponovati koloseke.

Nekada davno
čitali smo iste knjige.

Distanca prema okrvavljenom telu
nije ista za mene
kao i za tebe.

Drugačije gledamo na istu stvar
iako je Bog jedan.

Tvoj Niče nije moj Niče,
Tvoj Heraklit nije moj Heraklit
tvoja vatra,
nije moja vatra.
Isus, Berđajev, Kjerkegor...

Ni rovovi, ni gusenice tenka
ni krateri od granata, ni rupe od metaka,
ni logori, ni zatvoreni prostori,
ni hangari sa mučenicima
ubijanim ljudima
neće sačuvati,
neće uštedeti
minimum zajedničkog vazduha.

Bog je jedan
ali pruga se račva
a ne možemo i nećemo
prekomponovati koloseke.

Za tako nešto
više nema vremena.

Astal našeg minimuma
zapreminu zajedničkog vazduha
odavno smo napustili.

(moglo je bez nesrećne psovke)

Ostala je samo
zašiljena olovka
zrno puno straha
i emocija precrtana
strogom crvenom linijom.


Iskljucano ogledalo


Kada se zaborave svi narativi
strukture i antistrukture
hijatusi i pobočni tekstovi
iznenađujući diskurzivni proboji
kroz visoku zelenu travu,
ostaće samo jedan kavez –
ptica straha
koja stoji na prečki iza rešetaka
i gleda samu sebe
u iskljucanom ogledalcetu.

Ruka kontrole ulaziće
kroz odškrinuta vrata kaveza
pokušaće da uhvati uplašeno perje
ali za tako nešto
ponestaće joj snage.

Kavez će privremeno
ostati usamljeni narativ
koji konstituiše svet.

Ptica puna straha
trošiće poslednje rezerve smisla
sadržanog u
strukturama i antistrukturama
hijatusima i pobočnim tekstovima
iznenađujućim diskurzivnim probojima
kroz visoku travu.

Ipak
ruka kontrole
ostaće tu gde jeste.

I dalje će ulaziti
kroz otvorena vrata kaveza
ali neće ugledati uhvaćenu pticu
u iskljucanom ogledalu
na usamljenoj prečki iza rešetaka.
bez sveta i narativa.


Predvidljive biopolitike


Nestali su dispozitivi,
nestale su institucije.

Oko nas je masa
ti i ja u zagrljaju
u olujnoj noći.

Vetar duva iz ventilatora,
sa zadnje strane hipermarketa
i taj zvuk se izdvaja
iz totalne zaglušujuće buke.

Klima-uređaj
dovoljno je jak
da izazove oluju
obezbedi autonomiju.

Možemo napraviti police
na kojima će stajati knjige
u inat vetru iz hipermarketa
i kapitalizmu.

U oluji smo sami sebe definisali
kao nemoćne žrtve
predvidljivih biopolitika.

U dugoj noći,
u lakim mrežama
otvorenim komunikacijama
i dalje opstajemo.

Čekamo i tešimo se.

Vetar iz hipermarketa
pojačava oluju.

Dovoljno jak da opstane,
još uvek slab da sruši policu.


Ukidanje svrhe


Imperija je polurazorena
neobično se sve
sukcesivno zaustavlja
u sporadičnim događaja
direktnim revolucijama.

Nafta još uvek pršti
iz appendix vermiformisa.

Nijedno
rutinskom operacijom
izvađeno
slepo-crevo
nije bačeno.

Premešta se
posle svakog zahvata
gumenim rukavicama.

Integrisan
u stvarnost van tela
nepotreban ostatak iz prošlosti
u novom svetu koji se ruši
ima svoju svrhu.

Rizomi su otuđena podrška
appendixima
ali i dalje postoje
u polurazorenoj imperiji.

Na prvi pogled
niko nije zainteresovan za naftu
u suksecivnom zaustavljenju.

Izvađena slepa creva
polako preuzimaju vlast.

Iako je sumrak odavno pao
a zapaljeni appendix vermiformisi tiho tinjaju
u plamičima vatre,
nikada da dođe koherentna noć
u kojoj će neki prst na štekeru
konačno ugasiti svetlo,
osloboditi nepotrebne ostatke iz prošlosti,
ukinuti svrhu.


O autoru Siniša Tucić

Siniša Tucić (Novi Sad, 1978) objavio je knjige: Betonska koma (1996),  Krvava sisa (2001), Nove domovine (2007), Metak (2012) i knjigu izabranih pesama Pobacani pasvordi (2015). Živi i radi u Novom Sadu.